Rusko-švedski rat 1495. - 1497. (ruski: Русско-шведская война (1495-1497)) bio je rezultat sporazuma između Velikog moskovskog kneza Ivana III. i danskog kralja Hansa od Danske, da će jedan drugom pomoći u borbi protiv moćnog švedskog regenta Stena Stura Starijeg.[1]
Pozadina
Velikog moskovskog kneza Ivana III. smetao je monopol Hanze u trgovini Baltičkim morem, čiji je pokrovitelj bio Sten Sture Stariji a Hansa od Danske to što mu je on oduzeo švedski tron, pa su se udružili da ga razvlaste. Po svemu sudeći Hans je obećao Ivanu i neke teritorije, ali to obećanje nije ispunio.
Tok rata
U skladu s dogovorom Ivan III. poslao je krajem ljeta 1495., kneževe Danila Šenju iz Moskve, Jakova Koškina - Zaharina iz Novgoroda i Vasilija Šujskog iz Pskova da zauzmu Utvrdu Viborg.[2] Oni su je opsjedali tri mjeseca, na kraju su je Šveđani digli u zrak svoje rezerve baruta, pri tom je poginulo puno napadača i tako se riješili opsade.
Između januara i marta 1496. Rusi su napali švedske pogranične utvrde u Kareliji Savonlinnu i Hämeenlinnu i poharali taj kraj.[1]
Od juna do augusta 1496. trajao je ruski napad na krajeve po Österbottenu i Kvenlandu (danas u Finskoj.[1]
Švedski regent Sten Sture Stariji, koji je tada bio u Turkuu, razjaren tim vijestima poslao je Svante Nilssona sa 2000 vojnika u Ingriju. On je od kraja 1495. do jeseni 1496. napadao ruske pogranične krajeve i zauzeo i zapalio novoizgrađenu rusku utvrdu Ivangorod.[1]
Neprijateljsva su prestala nakon što se Hans od Danske vratio na švedski tron u martu 1497.[1]
Rat je završio potpisivanjem mirovnog sporazuma 3. marta 1497. u Novgorodu[2] , bez ikakvih promjena granica, i vrijedio je do marta 1503.[1]
Izvori
Vanjske veze
