Klupsko sjedište je na adresi Andrije Hebranga 8, Bjelovar.
Povijest
Početkom sedamdesetih godina u Jugoslaviji, ali i cijeloj Europi, bilo je nemoguće spomenuti Bjelovar, a da pritom sugovorniku misli nisu odlutale na rukomet. Naravno takve reakcije nisu bile čudne jer u tim trenutcima rukometaši ORK “Partizan” pronosili su ime i slavu svoga grada diljem Europe i bili njegov najpoznatiji i najpriznatiji “proizvod”.
Rukometna zaraza Bjelovar je zahvatila početekom pedesetih godina ovog stoljeća. Postojala su tada dva kluba (”Srednjoškola” i Slaven”) no to je bilo premalo da bi svi zainteresirani mogli zaigrati. Iz tog razloga odlučeno je da se osnuje novi klub. Klub je dobio naziv “Partizan”, a kao datum njegovog nastanka uzima se 26. veljača 1955. godine.
1957. godine “Partizan” ulazi u prvu Saveznu Jugoslavensku ligu i odmah osvaja naslov prvaka države što je bio pravi uvod u ono što je slijedilo sljedećih dvadesetak godina. U tom razdoblju u Bjelovar je devet puta stigao pobjednički pehar namjenjen prvaku države i tri puta “Partizan” je bio osvajač nacionalnog kluba. Uz domaće uspjehe “Partizan” je često bio i u završnicama Europskih natjecanja. Tako je u dva navrata bio finalist Kupa prvaka (1962. i 1973. godine), a jednom je i osvojio ovaj najprestižniji klupski trofej (1972. godine). Dva puta su bjelovarci dogurali i do polufinala Kupa prvaka, te su jednom bili zaustavljeni i u polufinalu Kupa kupova.
Nažalost u sezoni 1979./80. “Partizan” završava na pretposljednjem mjestu i na taj način nakon dvadeset i dvije godine po prvi puta napusta prvoligaško drugstvo. Od tada, pa sve do danas rukometni Bjelovar nikako da se vrati na stare staze uspjeha. Međutim unatoč trenutnim problemima u Bjelovaru sigurno nikada neće umrijeti rukometno srce, nikada se neće ugasiti ljubav bjelovaraca prema ovom sportu.
I nesumnjivo je da će u budućnosti Bjelovar opet imati prvoligaša, te da će opet biti prisutan na Europskoj rukometnoj karti gdje mu je nesumljivo i mjesto. A garancija za ovakvu tvrdnju rad je s mladima koji nikada u Bjelovaru nije posustao što je vidljivo iz odličnih rezultata koje svake godine ostvaruju kadeti i juniori.
Prve službene utakmice
Ubrzo nakon prvog susreta “Partizan” je imao i prvo službeno natjecanje. Bilo je to prvenstvo Rukometnog podsaveza Bjelovar na kojemu su osim tri Bjelovarska kluba sudjelovali i klubovi iz Virovitice, Križevaca, Koprivnice i Suhopolja. “Partizan” je ovo natjecanje završio sa četiri boda na šestom mjetu (od osam klubova) sa 6 bodova. Pobjednik prvenstva bila je momčad “Lokomotive” iz Virovitice.
U ljeto 1955. godine “Partizan” je bitno ojačan dolaskom nekoliko glavnih igrača iz “Srednjoškolca” i “Slavena”. U novom i jačem sastavu “Partizan” se s mnogih turnira vrača sa dobrim plasmanima što je bio lijep predznak pred nadolazeće kvalifikacije za prvenstvo Hrvatske. Prva stepenica bilo je prvenstvo Virovitičkog podsaveza na kojem bjelovarci zauzimaju drugo mjesto iza virovitičkog “Partizana”. Nakon toga slijedio je četvrtfinalni turnir, pa zatim i polufinalni turnir na kojima “Partizan” osvaja prvo mjesto i na taj način stječe pravo nastupa na završnom turniru prvenstva Hrvatske. Domaćin finalnog turnira bio je Bjelovar, a pored domaćina nastupili su “Mladost” i “Lokomotiva” iz Zagreba, “Partizan” iz Buja i splitska “Nada”. Partizan osvaja drugo mjesto i uz zagrebačku “Mladost” kvalificirao se na polufinalni turnir prvenstva Jugoslavije. Nažalost tu je bio i kraj Partizanovog pohoda jer Partizan gubi od “Rabotničkog” i “Crvene Zvezde”.
Sljedeće sezone Partizan je bio jos uspješniji i kvalificirao se na završno državno natjecanje, te na taj način stekao pravo nastupa sljedeće sezone u Prvoj Saveznoj Jugoslavenskoj ligi. Tim uspjehom završava se jedan dio klupske povijesti i počinje novo razdoblje koje će donijeti mnoge radosti u grad podno Bilogore.
Partizan u prvenstvu Jugoslavije
Bjelovarčani su već 1957. godine imali priliku u svom gradu gledati prvoligaški rukomet. I upravo ta prva prvoligaška sezona “Partizana” kao da je bila najava za ono što je slijedilo. Prva sezona u prvoj ligi i rukometaši “Partizana” su odmah osvojili prvo mjesto i postali prvaci države. Malo je tko prije početka prvenstva stavljao “Partizan” u krug kandidata za naslov. Nakon sezone 1957/58 i prvog naslova u Bjelovar je priznanje za najbolji klub države stizalo jos 8 puta (sezone 1960/61; 1966/67; 1967/68; 1969/70; 1970/71; 1971/72; 1976/77;1978/79.
O kvaliteti rukometa koji su tada pružali igrači bjelovarskog “Partizana” govori i podatak da je u razdoblju od 1957. do 1980. godine osim 9 naslova državnog prvaka “Partizan” zauzimao 7 puta drugo mjesto, 4 puta je bio trećeplasirani, te je samo u jednoj sezoni završio kao četvrtoplasirani i jednom kao šestoplasirana ekipa. Ovi podaci govore o nadmoći koju je “Partizan” u tom razdoblju imao, te se iz njih može zaključiti zasto je “Partizan” u to doba bio pojam rukometne igre, a Željsko Seleš rukometni trener koji je prima čestitke gdje god bi se pojavio.
Ako bi tražili najuspješniju sezonu u domaćem prvenstvu, onda je to svakako sezona 1966/67. Te godine “Partizan” je nakon šest godina posta ponovno postao prvakom države, te na taj način prekinuo veliku dominaciju zagrebačkih klubova koji su 5 godina zaredom osvajali naslove prvaka (3 puta “Zagreb” i 2 puta “Medveščak”). U toj sezoni Partizan je prvenstvo osvojio sa najuvjerljivijom razlikom u povijesti Jugoslavenskog prvenstva. Rukometaši Željka Seleša ostavili su prvog pratitelja zagrebački “Medveščak” za čak 13 bodova. Isto tako zanimljiv je podatak da je “Partizan” u cijeloj sezoni izgubio samo jedan meč i to u pretposljednjem kolu na vrućem terenu u Beogradu od Crvene Zvezde.
Kraj “Partizanove” dominacije dolazi 1981. godine kada klub zauzima pretposljednje 13. mjesto, te na taj način napušta prvoligaško društvo.
Europski uspjesi ”Partizana”
Nakon naslova prvaka Jugoslavije 1958. godine “Partizan” je stekao prvao da po prvi puta iziđe na Europsku scenu. Prvi nastup u Europi nije ostao u lijepom sjećanju bjelovarskim ljubiteljima rukometa. Žrijeb je za protivnika dodijelio rumunjski “Dinamo” iz Bukurešta. Igrala se samo jedna utakmica, i to u Zagrebu (jer u Bjelovaru u to vrijeme nije postojala dvorana) u kojoj su gosti slavili sa 17:5.
Do idućeg izlaska na Europsku scenu nije trebalo dugo čekati. Tri godine kasnije “Partizan” je ponovno bio u konkurenciji za naslov najbolje ekipe Europe. Škola koju su su bjelovarci prošli tri sezone ranije bila je od velike koristi. U novom izlasku igrači “Partizana” zaigrali su mnogo bolje i bez većih problema prolazili prepreku po prepreku da bi se na kraju zaustavili u finalu. “Partizan” je tako 1962. godine postao prvi klub na području Jugoslavije koji je izborio nastup u završnici ovog najprestižnijeg klupskog rukometnog natjecanja. Finale je odigrano u Parizu, a od bjelovara bolji su bili rukometaši njemačkog “Frisch-aufa” iz Goeppingena. Ovaj poraz međutim nitko nije shvaćao tragično, nego je ulazak u finale u Bjelovaru prihvaćen kao ogroman uspjeh koji je dao dodatni motiv za još bolji rukometni rad.
1968. i 1971. godine “Partizan” je bio zaustavljen u polufinalu. 1968. godine nepremostiva prepreka bila je “Dukla” iz Praga, a 1971. godine još se jednom moralo priznati rumunjskim rukometašima primat. Ovoga puta bolji od “Partizana” bili su igrači “Steaue” iz Bukurešta.
Ali zato u sljedećem Europskom pohodu “Partizan” nikome nije morao priznati da je bolji. Prvo je lakoćom savladan talijanski “Genovesio”, zatim “Hafnarfjordur” s Islanda. U polufinalu protivnik je bio snažni “MAI” iz Moskve. Prvi susret igran je u Karlovcu (u Karlovačkom Medisonu bjelovarci su igrali većinu svojih europskih utakmica) u kojemu je Partizan pobjedio sa 21:14. Tjedan dana kasnije u Moskvi je igran uzvrat u kojem nakon prave drame ukupna pobjeda odlazi u Bjelovar. Domaćin je pobjedio sa 6 golova razlike (17:11) što je bilo nedovoljno za prestizanje “Partizanove” prednosti iz prvog susreta. 19. veljače 1972. godine u Dortmundu je igrano finale. Protivnik je bila slavna momčad “Gummersbacha”, no ni to nije bilo dovoljno da spriječi “Partizanov” pohod na vrh Europe. Rezultat finala bio je 19:14. Više o ovom najvećem uspjehu u povijesti bjelovarskog sporta pročitajte u posebnom tekstu.
Nakon osvajanja Europskog kupa prvaka sljedeće godine pred “Partizan” se stavljao imperativ obrane. Nažalost taj zadatak bio je znatno otežan jer je sljedeće godine “Partizan” u Europsku borbu krenuo u znatno oslabljenom sastavu. U ljeto 1972. godine poginuo je u automobilskoj nesreći Vladimir Smiljanić Babura, Hrvoje Horvat otišao je na odsluženje vojnog roka, a Marijan Jakseković je prestao s aktivnim bavljenjem rukometom. No, i s tako oslabljenim sastavom “Partizan” je i ove godine ugledao Dortmund i finale kupa prvaka. Ovaj puta protivnik je bio prošlogodišnji poznanik Moskovski “MAI”. Nakon 60. minuta rukometnog rata Rusi su bili uspješniji te pobijedili sa 26:23 (10:11). Nakon ovog poraza u jugoslavenskim novinama nigdje se nije mogla pronaći niti jedna riječ kritike, nego čak suprotno gotovo sve novine o ovoj utakmici pisale su s riječima hvale na račun naših igrača.
Osim sudjelovanja u Kupu Prvaka, “Partizan” je jednom izašao na europsku scenu kao osvajač kupa. Bilo je to u sezoni 1976/77 u kojoj je “partizan” bio zaustavljen u polufinalu od Njemačkog “Magdeburga”. 1991.god. klub mijenja ime u RK Bjelovar no u potpunosti se naslanja na svoju slavnu prošlost.
U poslijeratnoj povijesti bilježimo također jedan izlazak bjelovarskog rukometa u Europu. 1993. godine RK “Bjelovar” prvenstvo je završio na četvrtom mjestu i na taj način izborio pravo nastupa u Kupu EHF-a. Žrijeb je za protivnika dodijelio česku “Karvinu”. Prvi susret igran je u Bjelovaru i završio je s 5 golova razlike u korist mladog sastava “Bjelovara”. Nažalost mladost i neiskustvo osjetili su se u uzvratu gdje domaćin pobjeđuje sa 6 razlike (uz obilatu pomoć Mađarskih sudaca), te na taj način izbacuje naš klub iz daljnjeg natjecanja. Tijekom 90. godina klub je u organizacijskom i financijskom smislu zapao u krizu što se odrazilo i na konačan rezultat te klub ispada u drugu ligu i tu boravi sve do 2001. kada se nakon godina stagnacije skupila grupa entuzijasta i ponovo sakupila igrače razasute po stranim i domaćim klubovima te u financijskom i organizacijskom smislu konsolidirala klub. Nakon par sezona treninga ekipa se konsolidirala i pod vodstvom legendarnog krila i vlasnika zlatne olimpijske medalje iz 1972. Miroslava Pribanića Robana već drugoj prvoligaškoj sezoni 2002/2003 osvojile 4 mjesto i plasman na kupu EHF. U drugom kolu EHF sastaje se s belgijskim prvakom HC Tongeren.
Prvaci 1971./72. bili su: Trener: Željko Seleš. Igrači: Bradić, Đuranec, Martinović, Jakšeković, Horvat, Miroslav Pribanić, Željko Nimš, Smiljanić, Vidović, Prodanić, Hasan i Pećina. [3]
