Izbori za predsjednika su se u Hrvatskoj održali od 18. prosinca 2014 do 11. siječnja 2015. Prvi krug je održan 18. prosinca, te s obzirom da nijedan od kandidata nije osvojio 50% glasova nužnih za pobjedu, dva kandidata s najvećim brojem glasova - trenutni predsjednik Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović, kandidatkinja desne koalicije na čelu s HDZ-om. - natjecala se u drugom krugu, koji će biti održanom 11. siječnja 2015. Na njemu je tijesnom većinom pobijedila Kolinda Grabar-Kitarović, što je prvi slučaj da je predsjednik - inkumbent i kandidat sa prednošću iz prvog kruga poražen, odnosno da je pobijedila žena-kandidat.
Anto Đapić odustao je od kandidature 5. prosinca 2014. i dao svoju potporu Kolindi Grabar-Kitarović.[10]
Ivan Grubišić odustao je 6. prosinca 2014. i dao potporu Ivanu Rudi.[11]
Ivan Rude, odvjetnik koji se bavio predstečajnim nagodbama u nekoliko velikih kompanija te kandidat izvanparlamentarne stranke Glas razuma, koja nastupa s lijeve populističke pozicije i platforme zalaganja za radnička prava. Odustao je od izborne utrke 6. prosinca nakon što nije uspio prikupiti 10.000 potpisa neophodnih za podnošenje zvanične kandidature.[12]
Prvi krug
Kandidati su za morali podnijeti najmanje 10.000 potpisa građana Državnom izbornom povjerenstvu (DIP) da bi njihove kandidature mogle biti zvanično prihvaćene. Potpisi su morali biti prikupljeni u razmaku od dvanaest dana, tj. između 25. studenog do 6. prosinca 2014. Rok za podnošenje kandidature istijecao je u ponoć 6. prosinca, pri čemu je većina kandidata, pokazujući razmjere potpore koju uživaju, podnijela daleko više potpisa nego što je bilo potrebno. Nakon provjere DIP je utvrdio konačnu listu kandidata, a izborna je kampanja zvanično počela 9. prosinca i trajat će osamnaest dana, tj. do 26. prosinca 2014.
Trenutačni predsjednik, natječe se za ponovni izbor nakon prvog mandata. Premda zvanično nastupa kao nezavisni kandidat, Josipovića je nominirala vladajuća Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP),[1] a podupire ga još šesnaest lijevih i liberalnih partija. U kampanji nastupa s pozicije lijevog centra i većinom se bavi problemima u pravosuđu i borbom protiv korupcije, kao prijedlogom ustavnih promjena koje bi predsjedniku dale viši stupanj izvršne vlasti.
Kandidatkinja najveće oporbene partije, Hrvatske demokratske zajenice (HDZ), koja pripada desnom centru. Podupire ju još sedam partija desnog centra. Grabar-Kitanović bila je ministrica europskih integracija i vanjskih poslova u vladi Iva Sanadera (2003–2008).
Utemeljitelj i predsjednik desne populističke izvanparlamentarne partije Hrvatska zora (HZ). Kojundžić je tu partiju utemeljio srpnja 2014. nakon što je izgubio partijske izbore u HDZ-u. Podupiru ga i šest drugih partija desničarske i nacionalističke orijentacije te i sam u kampanju zastupa desne populističke ideje.
Nominirala ga je aktivistička udruga pod nazivom Živi Zid, koja se bori protiv nasilnih deložacija organizirajući ljudske štitove i koja se srpnja 2011. registrirala kao politička partija. Sinčić nastupa s pozicije populističkog euroskepticizma i kritičan je prema članstvu Hrvatske u NATO paktu.
Prvi krug predjedničkih izbora obilježila je mrtva utrka između Josipovića i Grabar-Kitarović. Razlika između njih bila je samo 1,24%.[18] Politolog Boško Picula smatra da ovako mala razlika između Josipovića i Grabar-Kitarović oslikava podjelu hrvatskog društva.[19]
Josipovićev rezultat bio je lošiji je od očekivanog. To je politolog Davor Gjenero ocijenio kao "strašan šok" za Josipovića, ali i za vladajuću Kukuriku koaliciju.[19] Josipović je nakon objave rezultata najavio pobjedu i u drugom krugu.[20] Grabar-Kitarović je rezultate prvog kruga izbora okarakterizirala kao želju građana za promjenama.[21]
Najveće iznanađenje izbora bio je Ivan Sinčić, kandidat Živog zida koji je dobio 16,42% glasova.[22] Nakon objave rezultata, Sinčić je izjavio da je "pobjednik Živi zid", najavio je i sudjelovanje na parlamentarnim izborima uz nadu da će ga podržati njegovi birači.[23] Politolog Zdravko Petak smatra da razlog u iznanađenju leži u "protestnom glasovanju" i "drukčijem gledanju na razvoj i socijalnu situaciju koja je dosta teška". Petak je ocijenio da je to zbog toga jer "vodeće hrvatske politike ne nude rješenje za izlaz iz krize", a Sinčićev uspjeh okarakterizirao je kao "radikalizaciju politike". Politolozi pak smatraju da će njegovi glasači uglavnom apstinirati u drugom krugu.[19]
U Kujundžićevom izbornom stožeru očekivali su najmanje oko 10% podrške, no dobio je 6,30%.[24] Kujundžićev slab rezultat bio je iznenađujući. Značajnu podršku izgubio je među biračima podrijetlom iz BiH, ali i iz same BiH kada je napravio gaf izjavivši da se protivi trećem entitetu i da podržava "konstitutivnost naroda na cjelokupnom teritoriju BiH", odnosno odluku Ustavnog suda koja je narušila konstitutivnost Hrvata u čitavoj BiH. U ovakvom stavu su ga podržali predsjednik Federacije BiH Živko Budimir, Zvonko Jurišić, predsjednik HSP-a BiH, ali i HDZ 1990.[25]
Politički analitičari drže kako će u drugom krugu Josipović i Grabar-Kitarović morati osmisliti način na koji će privući Sinčićeve glasače, koji će odigrati odlučujuću ulogu u drugome krugu.[19]
↑„Tko je Ivan Vilibor Sinčić? Donosimo biografiju 'autsajderskog' kandidata”. Večernji list. 8. prosinca 2014.
↑„Sinčić predao kandidaturu: 'Borba za povrat otetog'”. HRT. 6. prosinca 2014.
↑Petra Maretić-Žonja, Velinka Buljan, Ivica Kristović: Josipovićeva prednost manja od 2 posto. Večernji list, 29. prosinca 2014. Pristupljeno 29. prosinca 2014.
