Godine 1322. knez Nelipac je bio jedan od vodećih članova velikaške koalicije protiv bana Mladena II Šubića te je iskoristio nesređene prilike nakon banova pada i učvrstio svoju vlast na položaju kninskoga kneza na području Kninske, Cetinske i Psetske župe.[1] Zajedno sa Kurjakovićima i Mihovilovićima, postao je jedan od glavnih protivnika uspostave jake centralne vlasti, zbog čega je došao u vojni sukob sa kraljem i njegovim saveznicima. Tada je preoteo i kraljevski grad Knin. Više puta se sukobljavao sa banom Stjepanom II. koji je uvijek nastupao kao vladar od povjerenja ugarskih kraljeva Karla Roberta i njegovog nasljednika Ludovika I.
Nakon Nelipčeve smrti (1344) njegova udovica Vladislava bila je prinuđena 1345. priznati vlast Ludovika I. i predati utvrđene gradove: Počitelj, Srb, Ostrog i Unac i napustiti gradove Knin (Tigninum) i Breševo kad im se obezbijedi župa Cetina i grad Klis. Sredinom jula 1345. Nelipčići su se i uživo poklonili kralju u Bihaću.
Ban Stjepan II, poslije ove povelje, nije imao sukobe sa Nelipčićima.
Povelja
Primjerak povelje koji se smatra originalom čuva se u Nađarskom nacionalnom arhivu (Magyar Nemzeti Levéltár) u Budimpešti. Dimenzije su joj 379 po širini i 236-243 po visini. Tekst je napisan smeđim mastilom na glatkoj strani pergamenta, u 22 reda. Pisana je latinskim pismom, kancelarijska gotica. Jezik dokumenta je vrlo ispravan latinski, bez specifičnosti koje se mogu sresti na ostalim slavenskim prostorima. Povelja je bila sa visećim pečatom, od kojeg je ostala vrpca.
Dokument je urađen po obrascu za latinske isprave banova i plemstva ugarske provenijancije. Skoro da je istovjetna povelji slavonskog bana Nikole Banića. Obe su izdane istim povodom, istoga dana i u istom mjestu.
Postoji i latinski prepis povelje iz 1381. god, u arhivi Kninskog kaptola.
Tekst
Mi, Stjepan, milošću božijim ban Bosne, te vladar i gospodin zemalja Usori, Soli, Duvna, Krajine, Rame i sveg Huma, javno obznanjujemo da smo nedavno, sa snagom svoje vojske, ušli u Hrvatsku po zapovesti prejasnog vladara i gospodina našeg, gospodina Ludovika, milošću Božjom kralja Ugarske, radi povraćaja i zadobijanja, za rečenog gospodina našeg kralja, zemalja, utvrđenih gradova, sela i posjeda za koje se zna da tom našem gospodinu i pravu kraljevstva i Svetoj kruni prema pravu pripadaju i radi obuzdavanja, našom moćnom rukom, svih pobunjenika i nevernih kraljevstvom veličanstvu. Sa velmožnim i slavnim mužem gospodinom Nikolom, banom cijele Slavonije, koji je zajedno sa nama došao sa cijelom snagom svoje vojske, imali smo razne dogovore i obavili pregovore između nas i pomenutog bana, s jedne, i plemenitog mladića kneza Ivana, sina pokojnog kneza Nelipca kninskog i plemenite, gospođe Velislave, majke plemenitog kneza Ivana, sa druge strane. Naposletku smo se, obe strane, složili i usaglasili u dole naznačenom obliku i na dolje naznačen način, tj. da će isti knez Ivan, prije svega, četiri grada, tačnije Unac, Počitelj, Srb i Stog, sa svim njihovim pravima, pripadnostima i posjedima koji su u njegovim rukama, voljno predati u kraljevske ruke, a grad Knin i grad Breč(evo) sa svim njihovim sledujućim pripadnostima zadržaće dok mu se Cetina sa svim svojim sledujućim pripadnostima i grad Klis zajedno ne uruče i dodijele našim ili kraljevskim ovlaštenjem, A tada, kada bude držao navedene gradove, preciznije Cetinu i Klis i ono što njima pripada, rečeni knez će ranije pomenute gradove, preciznike Knin i Breč(evo), bez osporavanja i pretvornog izbjegavanja predati u kraljevske ruke. Dokle god, pak, rečeni knez bude držao navedene gradove, tačnije Knin i Breč, plemići koji ostaju na posjedima i pripadnosti rečenih gradova Knina i Breč(ev)a, ne treba da služe nikoga osim rečenog kneza i niko im drugi osim istoga kneza ne može suditi..[2]
Izvori
↑„Nelipčići”. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.. Pristupljeno 24. 9. 2024.
