Oslobođenik (latinski: libertus, množ. libertini) je izraz kojim se opisuje bivši rob koji je stekao osobnu slobodu, bilo kroz manumisiju - odluku, odnosno čin svog gospodara - bilo kroz emancipaciju, javni akt.
Mnoga robovlasnička društva su također poznavala, a ponekad i koristila, instituciju oslobađanja robova. U antičkom svijetu za to postoje primjeri u nekoliko grčkih polisa, ali je najpoznatije Rimsko Carstvo, pogotovo u doba cara Augusta, kada je, prema nekim procjenama, čak 5 % stanovnika Rima bilo sastavljeno od oslobođenika, a praksa oslobađanja robova toliko raširena da ju je August, u strahu od zloupotrebe, nastojao zakonski ograničiti. Rimljani su robove oslobađali kao nagradu za dugu i vjernu službu, i to najčešće kroz oporuke; u pojedinim slučajevima su robovi čak mogli otkupiti svoju slobodu od gospodara. Oslobođenici su, pak, zadržavali određena ograničenja u odnosu na slobodne građane, prvenstveno u smislu službe u vojsci i imenovanja na javne funkcije. Car Klaudije je, pak, uspostavio presedan po kome oslobođenici mogu biti funkcionari državne uprave, zbog čega je stekao neprijateljstvo tradicionalne rimske aristokracije.
