Mongolska kultura razvijena je pod snažnim utjecajem mongolskognomadskog načina života. Na mongolsku su bogatu baštinu ostavili tragove tibetanskibudizam, kulturni dosezi susjedne Kine, a kroz 20. je vijek preko Rusije i Sovjetskog Saveza Mongolija usvojila mnoge karakteristike europskih kultura.
Materijalna baština
Narodna nošnja
Umjetnice u narodnoj nošnjiStariji par u narodnoj nošnji
Mongolska nošnja malo se promijenila od vremena Mongolskog Carstva jer je izuzetno dobro prilagođena uvjetima života u stepi i svakodnevnim aktivnostima stočarskih nomada. Deel ili kaftan tradicionalna je mongolska odjeća koja se nosi radnim i posebnim danima. To je duga, široka, opasana haljina krojena u jednom komadu s rukavima; ima visoki ovratnik i široko se preklapa sprijeda. Mongolski kaftani uvijek se vežu s desne strane nositelja i tradicionalno imaju pet vezova. Moderne haljine često imaju ukrasno iskrojene preklope, male okrugle rubne izreze oko vrata, a ponekad sadrže i mandarinski ovratnik. Historijski prikazi mongolskog kaftana za vremena Carstva ne sadrže ovratnike, izrezi su otvoreniji, a preklopi su jednostavniji, slični onima koje nose budističke lame.
Danas se ispod nošnje nose široke hlače, dok su se tijekom kasnijeg budističkog razdoblja nosile suknje i podsuknje. Na nekim su mongolskim slikama žene odjevene u široke hlače skupljene na gležnju, nalik šalvaru ili turskim hlačama. Suknje istog kroja i danas se nose u dijelu Mongolije i Kine; imaju obične prednje i stražnje stranice s usko naboranim bočnim stranicama.
Slike Mongola iz perzijskih i kineskih izvora prikazuju muškarce, a često i žene, koji nose kosu u pletenicama. Kosa bi bila podjeljena na dvije kikice, od kojih bi svaka bila podjeljena na tri pletenice. Krajevi pletenica bi se zatim upetljali i vezali za vrh pletenice iza ušiju. Muškarci su brijali vrhove i strane glave, obično ostavljajući samo kratki pramen sprijeda i dugu kosu iza. Čuveno pokrivalo za glavu znano kao "bogtag" prema istraživanjima je bilo ograničeno na udate žene visokog staleža.[1]
Svaka etnička zajednica koja živi u Mongoliji ima vlastiti dizajn koji se razlikuje po kroju, boji i ukrasima. Prije mongolske revolucije svi su društveni slojevi u Mongoliji imali svoj način odijevanja. Stočari su, primjerice, nosili obične kaftane koje su im služile i ljeti i zimi, svećenici su nosili žute kaftane preko kojih je bio prebačen ogrtač, a svjetovni feudalci navukli su šešire i svileneprsluke.[2]
Jurte
Vanjština i unutrašnjost dvoje Jurti u Mongoliji; na krovu jedne jurte se na Suncu suši ocijeđeni jogurt imena aaruul odnosno kašk, dio mongolske kuhinje
Jurte (mongolski: гэр, ger, po značenju "dom") su vrsta šatora koje tradicionalno koriste nomadi u stepama središnje Azije. Skelet mu je napravljen od drveta, a obično se pokriva slojevima tkanine, tepisima od filca i ovčjom vunom. Velik dio današnjeg stanovništva Mongolije živi u jurtama, čak i u glavnom gradu zemlje, Ulan Batoru.
Relikvija i fosili
Dana 20. maja 2012. rijedak kostur Tarbosaurus bataara prodan je nepoznatom kupcu za 1,052,500 američkih dolara na aukciji u New Yorku u SAD-u, unatoč naporima tadašnjeg mongolskog predsjednika Cahijagina Elbegdordža da zaustavi prodaju. Mongolska vlada je zabrinuta oko održavanja kontrole nad fosilima i kulturnim relikvijama svoje države, dok se znanstvenici brinu da će takvi predmeti nestati u privatnim kolekcijama.[3]
Jedan je krijumčar osuđen na sudu u New Yorku u maju 2012. jer je pljačkao kosture tarbosaurusa bataara porijeklom iz Mongolije i prevozio ih u SAD-a radi prodaje.[4][5]
Kuhinja
Priprema mongolskog jela khorkhog koji se sastoji od mesa i povrća kuhanog na vrućem kamenju zagrijanom u štednjaku
Mongolska se kuhinja temelji na mesu i začinima te regionalno varira. Najčešće meso su jagnjetina i ovčetina, dok se u pustinjskim južnim krajevima koristi i meso deve, a planinskim sjevernim krajevima govedina (uključujući meso domaćeg jaka).
Mliječni se proizvodi prave od kobiljeg mlijeka (npr. piće kumis), te mlijeka od goveda, jakova i deva (npr. vrhnje).
Popularna jela uključuju buuz (vrsta mesne okruglice), khuushuur (mesno pecivo), khorkhog (mesni gulaš, obično poseban obrok za goste) i boortsog (slatki biskvit).
Na mongolsku književnost najveći utjecaj imaju nomadske usmene predaje. Takozvana "tri vrha" mongolske književnosti čine Tajna historija Mongola, Ep o kralju Gesaru te Ep o Žangaru. Najraširenije teme mongolske književnosti uključuju herojstvo, ljubav prema roditeljima, čežnja za domom iz djetinjstva i gostoljubivost. Riječ bataar prisutna u imenu glavnog grada Mongolije kao i u mnoštvu osobnih imena prevodi se kao "heroj"; riječ se rasprostranila diljem srednjovjekovnog Mongolskog Carstva, te se nalazi u jezicima poput bugarskog, ruskog, poljskog, mađarskog, perzijskog i gruzijskog. Konji su također oduvijek igrali važnu ulogu u svakodnevnom životu, kao i u umjetnosti. Mongolska književnost bila je odraz društva svog vremena, njegove razine političkog, ekonomskog i društvenog razvoja kao i vodećih intelektualnih trendova.
Poslovice koje se pripisuju Džingis-kanu dugo su se predavale usmeno u obliku aliterativnih stihova, a o kanovom životu su se pisali i epovi. Počevši od 17. vijeka sačuvan je niz ljetopisa, mnogi od kojih sadrže dugačke aliterativne odlomke. Značajni primjeri su Altan Tobči od Guuša Luvsandanzana i drugo anonimno djelo istog naslova, Erdeniin Tobči Saganga Sečena, Lomijeva Historija klana Bordžigin i mnogi drugi.
Uzorci budističke i indijske književnosti postali su vidljivi još u vrijeme Mongolskog Carstva. Val prijevoda indijskih/tibetanskih tekstova došao je s preobraćenjem Mongolije na tibetanski budizam u kasnom 16./ranom 17. vijeku. Počevši od 1650-ih, kopije vjerskih tekstova kao što su Kandžur i Dandžur i epova poput Epa o kralju Gesaru počele su se štampati na drvene blokove u Pekingu i nekim mongolskim samostanima.
U doba Mongolije pod dinastijom Qing, brojni kineski romani prevedeni su na mongolski. Istodobno, društveno nezadovoljstvo i buđenje mongolskog nacionalizma dovode do stvaranja djela poput Indžinašijevog historijskog romana Plava kronika ili priča o Ludom Šagdaru.[6]
Prije 20. vijeka, većina likovnih djela u Mongoliji imala je religioznu funkciju, pa je stoga mongolska likovna umjetnost bila pod jakim utjecajem religijskih tekstova.[7]Thangke su se obično slikale ili izrađivale appliqué tehnikom. Brončane skulpture obično su prikazivale budistička božanstva. Brojna velika djela pripisuju se Zanabazaru.
Među prvim pokušajima uvođenja modernizma u likovnu umjetnost Mongolije bila je slika Majčina ljubav (mongolski: Эхийн сэтгэл) koju je Cevegjav stvorio 1960-ih. Slika je međutim cenzurirana.
Svi oblici likovne umjetnosti procvjetali su tek nakon "Perestrojke" u susjednom Sovjetskom Savezu kasnih 1980-ih, koja je istovremeno potakla reforme u Mongoliji. Otgonbadžar Eršu važan je slikar ovog vremena, a portretiran je u filmu Zurag (2010) Tobiasa Wulffa.[9]
Običaji i praznovjerja
Mongolski šaman dok izvodi rituale vatre na jezeru Huvsgul
Mongoli su se tradicionalno bojali nesreće i vjerovali u dobre i zle omene (predznake budućih događaja). Nesreća se može privući pričanjem o negativnim stvarima ili osobama o kojima se često priča. Također ih može poslati neki zlonamjerni šaman razbješnjen kršenjem nekog tabua, poput stupanja na prag jurte, onečišćavanje vode, planina i ostalog okoliša, i slično.
Najugroženiji članovi obitelji bila su djeca. Ponekad su im se davala neimena poput Nergui (lit. "bez imena") ili Enebish (lit. "ne ovoga/ovu"), ili se dječake odjevalo poput djevojčica.[10] Budući da se u stepama jedno ime nosi za cijeloga života, odabir nosi puno simbolike, jer se vjeruje da ime djetetu odlučuje njegov karakter i sudbinu.[11] Maloj se djeci prije noćnog izlaska ponekad šaraju čelaugljenom ili čađom kako bi se zavarali zli duhovi da to nije dijete nego zec s crnom kosom na čelu.
Za dijete je prvo veliko slavlje prvo šišanje, obično u dobi između tri i pet godina. Nekada se rođendani nisu slavili, a danas su rođendanske zabave popularne. Obredi vjenčanja tradicionalno uključuju predaju nove jurte bračnom paru. Preminuli rođaci obično su se ostavljali na otvorenom, gdje su tijela jele životinje i ptice. Danas se tijela obično pokapaju.
Kada se na putovanju prolazi pokraj obosa, često ih se obilazi te se žrtvuju slatkiši ili slično kako bi putovanje ostalo sigurno. Neki obosi, posebno oni na visokim planinama, žrtvuju se da bi se postiglo lijepo vrijeme, odvratila nesreća i slično.
Od davnina je tengrizam bio dominantan sistem vjerovanja Mongola i još uvijek ima značajnu važnost u njihovoj mitologiji. Mongolija prakticira slobodu bogoslužja od ere Velikih kanova Mongolskog Carstva. U 17. je vijeku tibetanski budizam postao dominantna religija u Mongoliji. Tradicionalni šamanizam bio je, osim u nekim udaljenim krajevima, potisnut i marginaliziran. S druge strane, brojne šamanske prakse, poput štovanja obosa, bile su uključene u budističku liturgiju.
Najvažniji obiteljski praznik je Cagaan sar (srpskohrvatski: bijeli mjesec/lunarna nova godina) koji je otprilike ekvivalent kineskoj novoj godini, no njoj nije sličan i obično pada u januaru ili februaru. Članovi obitelji i prijatelji posjećuju jedni druge, razmjenjuju darove - vrlo popularni pokloni za sve prilike su khadag (svečani budistički šal) - i jedu ogromne količine buuza.
Pod sovjetskim je utjecajem Nova godina postala veliki događaj i jedna je od najvećih proslava, usporediva s Božićem na Zapadu.
Zabavna industrija
Igre
Mongolski šatar, varijanta šaha
Popularne društvene igre u Mongoliji su šah i dame. Šahovske figure nazvane su noёn ("plemić" = kralj), hatan (ženski kan = kraljica), temee ("deva" = lovac), mori ("konj"), tereg ("kolica" = top) i khüü ("mladić" = pješak). Pravila koja se danas koriste ista su kao u europskom šahu, iako se igraju i stare mongolske verzije šaha imena šatar i hiašatar.
Domino se isto igra naširoko. Autohtone kartaške igre postojale su u 19. vijeku, ali su sada zaboravljene. Jedna od popularnih kartaških igara koja se igra je Muušig (mongolski: Муушиг).
Ovčji gležnjevi ili šagaj koriste se u igrama kao žetoni ili kockice, a postoje i igre u kojima se igra isključivo šagajima.
Poznato je da su mongolska djeca znala igrati jednu igru na zaleđenim rijekama koja je slična curlingu.
Kazalište
Religiozne kazališne predstave o tibetanskom pustinjakuMilarepi izvode se već u 18. i 19. vijeku. Najstariju danas poznatu mongolsku dramu, "Mjesečeva kukavica" (mongolski: Саран хөхөө, Saran khökhöö) stvorio je Danzanravžaa oko 1831. Predstava se izgubila početkom 20. vijeka, no u međuvremenu su se razvile druge kazališne grupe. Prvo profesionalno mongolsko kazalište osnovano je u Ulan Bataru 1930. Tijekom socijalističkog razdoblja Mongolije svaka je pokrajina (mongolski: аймаг, aimag) dobila svoje kazalište. Od 1990-ih osnovan je niz malih privatnih kazališnih društava koji se fokusiraju na lagane komedije i skečeve, a također redovito proizvode video klipove koji se distribuiraju na DVD-u ili internetom.
Kinematografija
U socijalističkim vremenima Mongolska narodna revolucionarna partija filmove je tretirala kao instrument za propagandu. Prve teme su bile popularne legende i revolucionarni heroji poput Sükhbaatara. U 1950-ima fokus je prešao na heroje radničke klase. U 1970-ima prikazano je mnogo dokumentaraca i svakodnevnih životnih priča (npr. Тунгалаг Тамир, Tungalag Tamir).
Postkomunistički period za filmaše je obilježilo traženje međunarodne potpore. Nezavisni redatelji kao što su Dorjkhandin Turmunkh i Bjambasuren Davaa stvorili su filmove koji povezuju drevne tradicije i mitologiju te kako se one mogu povezati sa životom u modernom svijetu. Bjambasurenin film Devine suze (mongolski: Ингэн нулимс, Ingen nulims) bio je nominiran za Oscara kao najbolji strani dokumentarac 2005. godine.
Mongolija ima vrlo drevnu muzičku tradiciju. Ključni tradicionalni elementi su tuvansko pjevanje iz grla, morin khuur (žičani instrument poput gusli) i drugi žičani instrumenti te nekoliko vrsta pjesama. Mongolske melodije obično karakteriziraju pentatoničke harmonije i duge završne note.
U 20. je vijeku uvedena zapadnjačka klasična muzika koju su neki mongolski skladatelji kombinirali s tradicionalnim elementima. Kasnije su cijelu paletu pop i rock muzike prihvatili i mlađi muzičari.
Mongolski valcer je ples jedinstven za Mongoliju. Tipično, jedan jahač i jedna jahačica kruže jedan oko drugoga u ritmu tradicionalne pjesme, koja se ubrzava kako napreduje. Trokoračni hod konja, dok kruže, dao je plesu ime.[13]
↑Szynkiewicz, Slawoj (1989). Heissig, Walther. ur. Geburt, Hochzeit, Tod - Der menschliche Lebenszyklus im Brauchtum der Mongolen. Innsbruck. str. 196.
._Etching_by_G._A._Echeistov).jpg)
