Kultura čaja u Azerbejdžanu i Turskoj je društvena tradicija koja pokazuje gostoprimstvo, gradi i održava društvene veze i koristi se za proslavu važnih trenutaka u životima stanovništva.[1] Iako postoji nekoliko vrsta čaja i tehnika kuhanja, stanovništvo u obje zemlje prvenstveno bere i konzumira crni čaj.
Turski čaj
Plantaže čaja u oblasti RiseČajnik - çaydanlık-aTurski Rise čaj, serviran u tipičnoj staklenoj čaši zvanoj - ince belli bardak
Turski čaj (ili Çay) proizvodi se na istočnoj obali Crnog mora, najvećim dijelom u oblasti Rize, koja ima blagu klimu sa velikim količinama padavina i plodnim tlom.
Priprema se pomoću čajnika (çaydanlık-a), različitih po veličini i obliku. To su dvodjelne posude posebno izrađene za pripremu čaja, proizvedene tradicionalnim zanatskim umijećem. Voda se dovede do ključanja u većoj donjoj posudi, a zatim se malo vode koristi da se napuni manja gornja posuda - demlik - i nekoliko kašika rastresitog čaja. Time se dobije veoma jak čaj. Kada se servira, voda koja se neprestano kuha u donjem dijelu koristi se za razrjeđivanje jakog čaja iz gornjeg dijela, prema ukusu korisnika.[2]
Čaj se pije svjež i topao, obično iz malih staklenih šolja u obliku kruške, kako bi se uživalo u vrućem čaju i da da bi se vidjela njegova boja kao pokazatelj jačine.
Pije se sa kockama šećera ili rastvorenim u šoljici. Nerijetko se pije i sa slatkišima, limunom, džemom i sušenim voćem. U određenim dijelovima Azerbejdžana, čaju dodaju i lokalne začine i bilje, kao što su cimet, đumbir i timijan.[3]
Čaj u Azerbejdžanu
Azeri pretežno kuvaju Lenkoran čaj koji se uzgaja u južnom regionu Azerbejdžana. Stručnjaci kažu da je Lenkoran čaj jak kao i Cejlonski čaj.
Čaj je povezan sa toplinom i gostoprimstvom. Služi se tokom druženja sa gostima, uz razgovor. Tradicija nalaže da se gostu ne dozvoljava da izađe iz kuće bez bar jedne šoljice čaja. Prilikom ugovaranja braka dviju porodica, ako se čaj poslužuje bez šećera, to je znak da su šanse za sklapanje braka vrlo male; obrnuto, ako se čaj poslužuje sa šećerom, to znači da će biti vjenčanja.
U Azerbejdžanu ljudi prokuvaju vodu u zagrijanim metalnim posudama poznatim kao samovari. Arheolog Tufan Akhundov pronašao je keramički samovar, vjerovatno star do 3.600 godina, u Šekiju, gradu koji se nalazi u podnožju Kavkaza.
Služi se svježe skuvan, vruć i jak, obično u tradicionalnim armudu kruškolikim čašama, koja asocira na lik domaćice u azerbejdžanskoj kulturi. Uz čaj se dodaje limun, kockica šećera, slatkiši i voćni deserti (ne džem). Svijetle je boje. Ponekad se dodaju majčina dušica, menta ili ružina vodica, za koju se vjeruje da je dobra za želudac i srce i da služi kao energizator na ljetnjim vrućinama. [4] Čaj sa mlijekom se ne pije.
Prema ustaljenom vjerovanju, pijenje čaja sa šećerom u kockama umjesto kristalnog šećera potiče iz srednjeg vijeka, kada su vladari koji su se bojali trovanja provjeravali svoj čaj tako što bi potopili komad šećera u napitak (vjerovalo se da će otrov reagirati na šećer).
Čaj u Azerbejdžanu se poslužuje u tradicionalnoj armudu čaši
Chayhana
Azeri piju čaj u tradicionalnim čajdžinicama zvanim chaykhana bez obtira na bilo koje doba dana ili noći. Po dolaskui bivaju posluženi čajem u vrelom loncu, nekoliko čaša i tanjurića, narezanim limunom, a da nisu ni naručili, jer to je sve što imaju u chaykhani.
Istorijski gledano, žene Azerbejdžana nisu išle na javna mjesta, tako da je chaykhana nekada bila mjesto za muškarce. U svoje vrijeme, čajdžinica je igrala istorijsku ulogu u istoriji nacije. Ako se u Evropi raspravljalo u kafanama, azerbejdžanski lideri su se dugo okupljali u čajdžinici kako bi razgovarali o budućnosti.
Nematerijalna kulturna baština
Kultura čaja i njegovi kulturni izrazi nalazi se na UNESCO-voj Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovječanstva kao zajednički element nematerijalnog kulturnog nasleđa u Azerbejdžanu i Turskoj. Odluku o upisu donio je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog nasleđa na zasjedanju koje je održano od 28. novembra do 3. decembra u Rabatu, u Maroku. god.[5][6]
