![]()
Ne treba izjednačavati sa Kirilo II.
Kiril II Kontares (grčki: Κύριλλος Β΄ Κονταρής; sredina 16. vijeka - 26. jun 1640) bio je vaseljenski patrijarh Carigrada u tri navrata (1633, 16335-1636 i 1638-1639. godine), poznat po suparništvu sa svojim imenjakom Kirilom I Lukarisom.
Rodio se sredinom 16. vijeka u gradu Ber u Egejskoj Makedoniji. Obrazovao se u Galati, u školi koju su vodili jezuitski misionari, a zbog čega če do kraja života uživati reputaciju katoličkog simpatizera. 1618. godine je izabran za berskog mitropolita, a odakle ga je 1621. smijenio Timotije Berski.
Na Kirilovo stolovanje je značajno uticala eskalacija sukoba između katolika i protestanata u tadašnjoj Evropi, a koja se odrazila na osmanski dvor za čiju su se naklonost nadmetali ambasadori katoličkih i protestantskih država, a koji je imao ključnu ulogu u imenovanju patrijarha. Lukaris se smatrao simpatizerom kalvinizma, a za vrijeme njegovog trećeg stolovanja (1623-1633) je Kiril papi, prema pismima francuskog ambasadora kralju Luju XIII, poslao pismo papi u kome moli oprost za "herezu i shizmu" pravoslavaca.
Lobiranjem jezuita je Lukaris 5. oktobra 1633. svrgnut, a na njegovo mjesto postavljen Kontares. Tamo se, međutim, zadržao samo pet dana, jer su u Lukarisovu korist lobirali nizozemski i engleski ambasador. Kontares je prognan na otok Tenedos, odakle se vratio u Ber i ponopvno preuzeo dužnost mitropolita.
U martu 1635. je ponovno izabran za patrijarha, ali je na tom mjestu ostao 16 mjeseci. Zbog svađe sa drugim episkopima je ponovno svrgnut, te je dužnost patrijarha ponovno preuzeo Lukaris.
U proljeće 1638. je Lukaris konačno smijenjen od strane sultana Murata IV. Prema nekim izvorima, Kontares je nagovorio sultana da Lukarisa da zadaviti. On sam je u junu 1638. po treći put izabran za patrijarha. Potom je sazvao sinod na kome je Lukaris formalno anatemiziran zbog navodnog prihvaćanja kalvinizma u knjizi Confessio Fidei Orthodoxae objavljenoj u Ženevi nekoliko godina ranije. 15. decembra 1638. je objavio da službeno prihvaća katoličanstvo.
Njegov pokušaj da okonča Veliki raskol, međutim, nije dugo potrajao. Sljedeće godine je svrgnut i prognan u Tunis. Tamo je od osmanskih vlasti zadavljen nakon što je odbio primiti islam.
