Kamose je bio posljednji kralj tebanske Sedamnaeste dinastije. Najvjerojatnije je bio sin faraona Sekenenraa Taoa II i brat faraona Ahmosea I, osnivača Osamnaeste dinastije. Vladavina mu je označavala završetak Druga prijelaznog perioda. Kamoseu se obično pripisuje vladavina od tri godine (najviša zabilježena kraljevska godina), iako su sada neki naučnici skloniji pripisati dužu vladavinu od pet godina.[3] Njegova vladavina je važna zbog toga što je pokreno odlučne vojne pohode protiv Hiksa, azijski osvajača koji su bili vladali Drevnim Egiptom.[4]
Vojni pohodi
Tebanska dinastija kojoj je pripadao Kamose je na početku bila tek loza lokalnih nomarha, čija je vlast bila ograničena te koji su, u ovom ili onom obliku priznavali vlast Hiksa, odnosno Petnaesta dinastija iz Avarisa u Donjem Egiptu. Međutim, dinastija je s vremenom ojačala te počela širiti svoj utjecaj na Gornji Egipat, da bi se postupno osamostalila. Taj je proces eskalirao u vrijeme Kamoseovog oca Taoa II, koji je Hiksima ne samo otkazao poslušnost, nego protiv njih počeo voditi manje ratne pohode. Na jednom od njih je i poginuo.
Pohod koji je poduzeo Kamose je ne samo daleko uspješniji, nego je i bolje dokumentiran, zahvaljujući zapisima na tzv. Carnavornovoj pločici te jednoj steli u Tebi.
Kamose se prije poduzimanja pohoda, prema tim navodima, morao suočiti s negodovanjem dvorjana, koji su ukazivali na to da je teritorija pod tebanskom kontrolom dovoljno velika i moćna, odnosno da između dva kraljevstva vlada unosna trgovina. Međutim, Kamose je smatrao kako je njegovo kraljevstvo u lošem položaju, odnosno da se nalazi opkoljeno od dva potencijalna neprijatelja - Hiksa na sjeveru, te Nubije na jugu.
Kamose je, prema onome što se da zaključiti iz tih i drugih zapisa, prvo poduzeo pohod na jug, protiv Nubije. Po svemu sudeći, uspjelo mu je osvojiti staru egipatsku tvrđavu Buhen, ali su je Nubijci nešto kasnije preoteli.
Pohod na sjever protiv Hiksa je Kamose opravdavao nacionalističkim argumentima, odnosno nastojanjem da opravda svoju faraonsku titulu koja podrazumijeva vladavinu nad Gornjim i Donjim Egiptom. Iako neki egiptolozi vjeruju da je u pitanju bio i vjerski rat tebanskih sljedbenika kulta boga Amuna protiv kulta Seta u Avarisu, za tu hipotezu nema previše argumenata.
Po onome što se može zaključiti, Kamose je strategiju koristio na korištenju riječne ratne flotile, odnosno korištenju Nila kako bi zaobilazio utvrde i jača uporišta Hiksa. Njegove snage su prvo napale i zauzele Nefrusy, uporište egipatskih nomarha vjernih Hiksima. Zatim je krenuo u pustošenje područja na sjeveru, odnosno tjeranje utvrda Hiksa na predaju. Taj je proces doveo da se egipatska granica pomakne na sjever sve do grada Sako.
Kamoseova stela također opisuje kako je vladar Hiksa Apopi II, shvativši opasnost od Tebanaca, poslao glasnika na jug kako bi Nubijce nagovorio da udare na Egipat s juga. Glasnik je uhvaćen, a Kamose je na to reagirao poslavši ekspediciju u Zapadnu pustinju, na Oazu Bahariya. Oaza je osvojena i spaljena, kako se preko nje ne bi više slale poruke između Hiksa i Nubijaca.
Nakon što se Kamose trijumfalno vratio u Tebu, postoje naznake da je ili planirao konačni pohod na Avaris, ili na jug protiv Nubijaca koji su uspjeli preoteti Buhen.
Međutim, sve je te planove prekinula njegova smrt, ali samo privremeno, jer je rat nastavio njegov brat Ahmose I.
Mumija
Kamoseova mumija se spominje u Abbottovom papirusu, zapisu o istragama pljačke grobova koja je sprovedena u doba Ramzesa IX, oko 400 godina nakon Ahmoseovog pokopa. Dok se za grob navodi da je "u dobrom stanju"[5], sama mumija je očigledno pomaknuta, jer je 1857. godine nađena na nalazištu Dra' Abu el-Naga', po svemu sudeći namjerno skrivena u hrpi ruševina. Sarkofag s Kamoseovim imenom su pronašli egiptolozi Francois Mariette i Heinrich Brugsch, spomenuvši kako je mumija u lošem stanju.[6] Sarkofag je danas u Egiptu, dok se neki od predmeta pronađenih u njemu nalaze u Bruxellesu i Louvreu. Sarkofag je tek pedeset godina nakon otkrića identificiran kao Kamoseov, ali se mumija u međuvremenu izgubila.[7]
Bilješke
- ↑ Clayton, Peter. Chronicle of the Pharaohs, Thames and Hudson Ltd, paperback 2006. p.94
- ↑ Clayton, op. cit., p.94
- ↑ Kim SB Ryholt, The Political Situation in Egypt during the Second Intermediate Period, Carsten Niebuhr Institute Publications, Museum Tusculanum Press, 1997, p.273. ISBN 87-7289-421-0
- ↑ Ryholt, Kim SB. op. cit., p.273
- ↑ „The Abbott Papyrus”. reshafim.org.il. Pristupljeno 4.1. 2007.
- ↑ Brier, Bob. Egyptian Mummies. p.259-260. William Morrow and Company, Inc. 1994. ISBN 0-688-10272-7
- ↑ Brier, Bob. Egyptian Mummies. p.260. William Morrow and Company, Inc. 1994. ISBN 0-688-10272-7
Literatura
- Gardiner, Sir Alan. Egypt of the Pharaohs. Oxford: University Press, 1964, 1961.
- Montet, Pierre. Eternal Egypt, translated from the French by Doreen Weightman. London, 1964
- Pritchard, James B. (Editor). Ancient Near Eastern Texts Relating to the Old Testament (3rd edition). Princeton, 1969.
- Redford, Donald B. History and Chronology of the Eighteenth Dynasty of Egypt: Seven Studies. Toronto, 1967.
- Ryholt, Kim SB, The Political Situation in Egypt during the Second Intermediate Period (Carsten Niebuhr Institute Publications, Copenhagen, (Museum Tusculanum Press:1997) ISBN 87-7289-421-0
