Barakovićev život oskudno je istražen. Većinu je podataka o sebi iznio sam autor u svojim djelima, a poslije su ih nadopunili njegovi biografi s nekoliko oskudnih podataka. Prema autobiografskim podacima pjesnik je rođen 1548. godine u okolici gradaZadra, u seluPlemići, Rtina, na posjedu svojih roditelja. Iako često spominje svoje plemićko podrijetlo, kritičari njegova života i rada sumnjaju u istinitost tih tvrdnji zbog tendencije naših renesansnih pisaca da traže korijene svojih početaka u dalekoj prošlosti, čak i u antici.
Elementarnu i humanističku školu završio je u Zadru, a visoke škole u Italiji. Baraković se školovao za svećenika, dobro je poznavao klasične pisce i talijansku renesansnu književnost, kao i hrvatske renesansne književnike.
U arhivima se prvi put spominje kao klerik 1564. godine, a zatim kao svećenik 1586. godine. Desetak je godina službovao kao župnik u Novigradu, a kao kanonik je 1602. godine, iz dosad neutvrđenih razloga, protjeran u Šibenik i lišen crkvenih činova. Podaci koji su nam poznati prije njegova izgona u Šibenik govore nam kako je pjesnik 1582. godine tiskao svoju prvu pjesmu uz Budinićeve prijevode psalama, da je 1606. nakanio tiskati Jarulu, a 1613. je An'jelu Justinijanoviću povjerio Vilu Slovinku za tiskanje.
Umro je u Rimu1628. godine, za vrijeme svog trećeg hodočašća. Pokopan je u crkvi sv. Jeronima, gdje mu je prijatelj Ivan Tomko Mrnavić postavio nadgrobnu ploču s epitafom iz kojeg saznajemo o starini Barakovićeva podrijetla i o njegovu sudjelovanju u borbi protiv Turaka.
Djela
Poznata su mu djela Vila Slovinka, Jarula i Draga, rapska pastirica, a pripisuju mu se još neka djela. U zadarskom kalendaru Il Rammentatore dalmatino (za 1868.) navodi se da je Baraković pisao životopis Cicerona na talijanskom i životopis sv. Jeronima na hrvatskom jeziku, gramatiku „ilirskog“ jezika, navodno tiskanu 1614. godine, i povijest „naroda dalmatinskog i hrvatskog“ koju je tiskao pjesnikov nećak Marko Baraković. Pridaje mu se i pohvalnicaČestitom Zadru gradu (uz Budinićev prijevod Psalama Davidovih, Rim1582.). Odnedavna mu se pripisuje i dio rukopisne zbirke propovijedi na hrvatskom (kupljene 1966. u Londonu i pohranjene u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu). Barakovićevim se smatra dio rukopisa na kraju: himna Zadru, koja se u osnovi podudara s himnom Zadru u V. „petju“ Vile Slovinke.
.JPG)
