Ballance je rođen u Sjevernoj Irskoj kao najstariji sin farmera Samuela Ballancea.[1] U mladosti je radio kao željezar u Birminghamu, gdje se i oženio; bio je samouk, ali je veliku količinu vremena provodio čitajući. Godine 1866. sa suprugom odlazi na Novi Zeland, gdje je planirao otvoriti draguljarski obrt. Ipak, kada se smjestio u Wanganui, postao je urednik novina The Wanganui Herald,[2] a kasnije je sudjelovao i u borbama protiv lokalnih Maora; u tom se periodu bavio i šahom. Uređivanje časopisa i borba protiv Maora su povećali Ballanceov ugled i on je postao jedan od najvažnijih građanina Wanaguija u vrlo kratkom roku. Supruga Fanny umrla je od bolesti 1868. godine, sa samo 24 godine, međutim Ballance se dvije godine kasnije ponovo oženio, za Ellen Anderson, kći arhitekta iz Wellingtona.
Prvi pokušaj aktiviranja u politici uslijedio je 1872. godine, kada se planirao kandidirati za Parlament, međutim povukao se netom pred izbore. Tri godine kasnije, Ballance je izabran kao zastupnik za Rangitikei, a svoju kampanju temeljio je na zagovaranju besplatnog obrazovanja i ukidanju provincija, koje su se naširoko smatrane nesposobnima. Njegov je utjecaj u Wellingtonu postao snažan i već je 1876. godine, za premijera Vogela, došlo do ukidanja provincija, nakon čega se Ballance preorijentirao na problematiku zemljišta.[1]
Godine 1877., Ballance je ušao u vladu Georgea Greyja, koji nije dijelio iste političke stavove, ali je Ballance svejedno smatrao da može postići nešto korisno. Na početku je bio ministar carine, onda ministar obrazovanja i, na kraju, kolonijalni blagajnik; njegovo imenovanje blagajnikom bilo je prilično iznenađujuće, s obzirom da je tako visoka funkcija dana političkom novaku.[1] Tokom 1878., Ballance je uveo simboličan porez na zemljišta. Njegova suradnja s Greyjom završila je velikom svađom, nakon koje je Ballance podnio ostavku u vladi, smatrajući Greyja pretjerano autoritativnim, ali ga je nastavljao podržavati u Parlamentu.[1] Godine 1881., izgubio je na izborima u Wanganuiju za samo četiri glasa (393:397) od Williama Hogga Watta, navodno zato što sedam njegovih glasača nije stiglo glasati na vrijeme jer im se na putu desila nesreća s kočijom.[3] Već na sljedećim izboria, Ballance se vratio u Parlament. Ubrzo nakon izbora, premijer Robert Stout ga je pozvao u vladu, gdje je postao ministar zemljišta i imigracije, ministar obrane i ministar za domorodačka pitanja. U tom je svojstvu zagovarao intenzivno naseljavanje ruralnih područja, u čemu je bio prilično uspješan,[4] ali istovremeno je branio prava Maora da zadrže zemljišta koja su bila u njihovom posjedu, što je u to vrijeme bila vrlo kontroverzna tema. Stout je 1887. izgubio izbore, međutim Ballance je i dalje ostao popularan. Iako je bolest usporila njegovo političko djelovanje, kada se u srpnju 1889. godine oporavio, postao je vođa oporbe.[5]
Godine 1890., Ballance je bio na čelu labave liberalne koalicije koja je pobijedila na izborima, iskoristivši nezadovoljstvo javnosti aktualnom vladom. Ballance je postao premijer, naslijedivši Harryja Atkinsona, međutim imao je značajne probleme s gornjim domom, Zakonodavnim vijećem, kojeg je Atkinson prije svog odlaska napunio svojim pristašama.[5] Ballance je vodio žestoke debate s guvernerom oko uloge Zakonodavnog vijeća, a koje su imale značajan utjecaj na definiranje odnosa izabranog premijera i imenovanog guvernera, mahom u korist samog premijera.[5] Uz to, Ballance je bio veliki pobornik ženskog prava glasa, vjerujući u potpunu i "apsolutnu jednakost spolova".
Nakon izborne pobjede, Ballance je svoje saveznike doveo u novoosnovanu Liberalnu stranku, prvu političku stranku na Novom Zelandu. Stranka je trebala utjeloviti liberalne ideje Stouta, Vogela i samog Ballancea, a nakon Ballancove pobjede, sljedeća četiri premijera su bili iz iste stranke, mada neki (poput Seddona) nisu do kraja provodili liberalna načela. Ballance je slovio za mirnog, pristojnog i izrazito tolerantnog političara, djelujući kao osoba koju više zanimaju knjige i šah, nego političke debate.[6]
Nakon što je osobno izabrao nekoliko talentiranih pojedinaca za svoju vladu, Ballance je vodio državu u teškom periodu ekonomske obnove. Sebe je imenovao blagajnikom te je uveo nove poreze na zemljište i dobit,[1] a njegova je vlada donijela nekoliko važnih zakona o zemljištima.
Smrt
Godine 1893., na vrhuncu popularnosti, Ballance je umro u Wellingtonu od komplikcija koje su bile posljedica velike operacije. Vjeruje se kako je za svog nasljednika želio Stouta, međutim brzi napredak bolesti spriječio ga je da osigura taj ishod tako da ga je naslijedio Seddon. Pokopan je u Wanganuiju.
Dalziel, Raewyn (1987), „The 'Continuous Ministry' revisited”, New Zealand Journal of History21 (1): 46–61
Hoben, Ernest D. (1893), In memoriam: John Ballance, Premier of New Zealand : born Glenavy, Antrim, March 27, 1839; died Wellington, N.Z., April 27, 1893: the story of his illness, death and burial, Wellington, [N.Z.]: Printed at the Evening Post Office
Lineham, Peter J. (1985), „Freethinkers in nineteenth-century New Zealand”, New Zealand Journal of History19 (1): 61–81
Ross, Angus (1966), „BALLANCE, John”, An Encyclopaedia of New Zealand, edited by A. H. McLintock, pristupljeno 2008-04-24
.jpg)
