Jakovljeva poslanica

Jakovljeva poslanica (grč. Ἰακώβου) je poslanica koju je Jakov Pravedni, vođa kršćana u Jeruzalemu, uputio prvobitnim jevrejskim hrišćanima. Dvadeseta je knjiga Novoga zavjeta. Kratica je za ovu knjigu: Jak.

Mnogi smatraju da je ova poslanica najstariji spis Novog zaveta napisana pre Jerusalimskog Sabora, 49 ili 50. godine. Zbog toga što se zasniva u duhu Jevrejskog moralnog propovedništva. To je i dokaz njene starine. Dosta se razlikuje od Pavlovih poslanica. U njoj nema poslaničkih elemenata kao što su uvodni i zaključni pozdravi, lične poruke itd. Pisana je u duhu starozavetnih poučnih knjiga.

Književna vrsta

Izuzme li se naslov (1,1), Jakovljeva poslanica nema nijedno od svojstava pisma pa više izgleda kao homilija ili propovijed. Završava naglo bez i najmanjeg traga poslaničke formule. Po obliku je niz moralnih poticaja. Spis je srodan sa starozavjetnom mudrosnom književnošću, osobito s Izrekama i Knjigom Sirahovom. Židovski utjecaj dopunjen je kršćanskim duhom i pobudama, te bliskom srodnošću s Isusovim učenjem. Vidljive su teme radosti u patnjama s nadom u nebesku nagradu, o oproštenju grijeha itd. Jakovljeva poslanica očito je nadahnuta usmenom predajom i prvim pisanim izvještajima, a pisana je na grčkom jeziku.

Autor

Sveti Jakov Pravedni.

Kao autor poslanice naveden je Jakov, vjerojatno Jakov Pravedni poznat kao brat Gospodinov (Mt 13,55), vrlo značajna i utjecajna osoba u jeruzalemskoj Crkvi (Dj 12,17; Gal 1,19; 2,9-12). Umro je mučeničkom smrću oko 62. g. Danas se, međutim, znanstvenici drže da nije riječ ni o jednom Jakovu poznatom iz evanđelja, nego o nekom kasnijem piscu koji se poziva na autoritet brata Gospodinova.

Naslovnici

Spis je upućen dvanaestorma plemenâ Raseljeništva (1,1), zacijelo kršćanima židovskog podrijetla raspršenima u grčko-rimskom svijetu, nadasve u graničnim područjima s Palestinom, kao što su Sirija i Egipat. Upućena je sredini u kojoj postoje izrazite društvene razlike (bogataši i siromasi). Jakov pokazuje svu svoju ljubav prema ožalošćenima i slabima, za njih je prije svega i napisao poslanicu.

Vrijeme nastanka

Ako se zastupa autentičnost poslanice, drži se da je nastala vrlo rano, između godine 35. i 50. jer ovaj spis sadrži oznake prvotnog kršćanstva. Drugi pak pretpostavljaju da je Jakov napisao poslanicu potkraj svoga života, između 57. i 62. g. Bliski dodiri između ove poslanice i Prve Petrove poslanice potkrepljuju ovo vrijeme pisanja. Oni koji odbacuju Jakovljevo auktorstvo datiraju je potkraj I. st. Dokaz je srodnost Jakovljeve poslanice s Prvom Klementovom poslanicom iz razdoblja oko 96.-98. godine. Jakovljeva poslanica, kao i mnogi drugi novozavjetni spisi, ne može se sa sigurnošću točno datirati.

Struktura

Jakovljeva poslanica započinje naslovom i pozdravom (1,1), zatim govori o dobrim stranama kušnje (1,2-4), o Božjem odgovoru na molitvu (1,5-12), o Bogu i napasti (1,13-18), o tome da su djela važnija od riječi (1,19-27). Drugo poglavlje govori o razlici među ljudima (2,1-13) i o vjeri i djelima (2,14-26), a u daljnjim poglavljima o grijesima (3,1-12; 4,1-17; 5,1-6), o mudrosti (3,13-18), te na kraju o dobru i brizi za obraćenje duša (5,7-20).

Sadržaj

Fragment Jakovljeve poslanice

Jakov piše dvanaestorma plemenâ Raseljeništva, ohrabrujući ih da izdrže patnje. Patnje bi trebale biti izvor radosti, jer se na njima ispituje vjera i stječe postojanost (1,2-8).

Siromah može biti sretan ako je otkrio prave duhovne vrednote (1,9-11). Zatim govori o kušnji. Čovjeka zavode njegove vlastite želje koje vode k grijehu i u smrt (1,13-15), a Bog ne šalje kušnju, nego dobre i savršene darove, tj. preporod preko evanđelja (1,16s). Prava se pobožnost dokazuje u služenju onima koji su u potrebi i u izbjegavanju zloće u svijetu (1,26s). Odlomak 2,1-13 bavi se društvenim razlikama te izražava žaljenje zbog zapostavljanja siromaha. Jedino se u ovom odlomku navodi ime Isusovo: Gospodin naš Isus Krist, slavni (2,1). Kršćani se trebaju ravnati po kraljevskom zakonu bratske ljubavi. U središtu teologije Jakovljeve poslanice jest vjera u jedinoga Boga: Ti vjeruješ da ima samo jedan Bog. Dobro činiš! (2,19). Piše o svladavanju jezika (3,1-12). Samo zreli kršćanin može kontrolirati svoj jezik. Mudri mirotvorci stječu bogat plod pravde (3,13-18). S teme o miru Jakovljeva poslanica prelazi na temu o nemirima (4,1-12). Kršćanin se mora opirati đavlu, pun pokajanja prijanjati uz Boga i biti ponizan (4,7-10), te ne smije govoriti loše i osuđivati bližnjeg (4,11s). Nadalje je opomena protiv bogataša (4,13-5,6).

Poslanica završava različitim opomenama (5,12-20). Preporučuje se molitva u patnji i radosti u duhu prošnje i zahvaljivanja (5,13). U 5,14s nalazimo svetopisamski temelj za obred bolesničkog pomazanja. Kršćanin koji zalutalog brata dovede ponovno na pravi put spasit će jednu dušu od propasti i pokriti mnoštvo grijeha (5,17-20) čime poslanica naglo završava.

Poruka knjige

U poslanici je posebno istaknuta vrijednost djela koja su povezana s vjerom. Vjera je bez djela mrtva (2,17). Pred Bogom je mudar onaj koji je nesebičan i brižljiv prema drugima. Kršćanski je život usmjeren na Boga, tko vjeruje u molitvu ima na raspolaganju veliku snagu. Najvažnije je izgubljene vratiti Kristu (5,19s).

Literatura

• Biblijski priručnik - Mala enciklopedija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989.
• J. Gnilka, Teologija Novoga zavjeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999.
• Novi zavjet (preveo Ljudevit Rupčić), Naša ognjišta, Tomislavgrad, 1996.
• W. J. Harrington, Uvod u Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.