Hrvatska priznaje životno partnerstvo za istospolne parove kroz Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola, čime su istospolni parovi ravnopravni onima u braku u svemu osim u posvajanju djece. Ipak, zakon omogućava skrbništvo nad djetetom partnera u nekim situacijama.
Zakon također priznaje i definira neregistrirane istospolne veze kao neformalne životne partnere, čineći ih jednakim registriranim partnerstvima ako su živjeli skupa minimalno 3 godine. Hrvatska je prvi puta priznala istospolne parove 2003. godine zakonom o neregistriranim istospolnim zajednicama koji je zamijenjen Zakonom o životnom partnerstvu. Hrvatski sabor donio je novi zakon 15. srpnja/jula 2014., stupajući na snagu u dvije faze (5. kolovoza/augusta i 1. rujna/septembra 2014.)
Od referenduma koji je bio 2013. godine Hrvatski ustav ograničava brak samo na osobe različitog spola.
Povijest
Neregistrirana kohabitacija
2003., godinu nakon prve povorke ponosa u Hrvatskoj, tadašnja vladajuća koalicija koja se većinom sastojala od stranaka lijevog centra uspjela se složiti i donijeti zakon o istospolnim zajednicama. U početku je planiran zakon koji bi priznao registrirana partnerstva s većinom prava koja imaju heteroseksualni parovi, ali Hrvatska seljačka stranka koja je bila jedina desničarska stranka u koaliciji zaprijetila je da će izaći iz vlade ako budu inzistirali na zakonu pa se trebao postići sporazum kako bi se spasila vlada. Zakon je omogućio istospolnim partnerima koji žive skupa minimalno 3 godine slična prava nevjenčanim heteroseksualnim partnerima u pogledu nasljedstva i financijske potpore, ali ne i pravo na posvajanje ili bilo koje drugo pravo iz obiteljskog zakona s tim što ovaj zakon nije bio dio njega nego više poseban zakon. Takve veze nije bilo moguće registrirati niti su imali prava u pogledu poreza, zajedničke imovine, zdravstvenog osiguranja, mirovina itd.[1]
Registrirano partnerstvo
Početkom 2005. Hrvatski sabor odbio je prijedlog Šime Lučina iz SDP-a i nezavisnog Ive Banca.[2] Lucija Čikeš, članica tada vladajućeg HDZ-a, pozvala je da prijedlog bude odbačen zato što je "cijeli svemir heteroseksualan, od atoma i najmanje čestice, od muhe do slona". Drugi sabornik iz HDZ-a prigovorio je na temelju toga da se "85% stanovništva smatra katolicima, a Crkva je protiv heteroseksualne i homoseksualne jednakosti". Lječnička i medicinska profesija i mediji nisu podržali ovakve izjave, upozoravajući da svi sabornici imaju dužnost glasovati prema Ustavu koji zabranjuje diskriminaciju.
Zakon o životnom partnerstvu
11. svibnja/maja 2012., hrvatski premijer Zoran Milanović najavio je daljnje proširenje prava za istospolne parove. U to vrijeme se još nije znalo koji će od termina kao što su građanska zajednica ili registrirano partnerstvo biti korišten, ali bilo je sigurno da hrvatski obiteljski zakon neće biti izmijenjen u ovu svrhu nego bi novi zakon bio predstavljen koji bi se bavio predmetom, implicirajući da termin brak neće biti korišten.[3][4]
Na Međunarodni dan protiv homofobije i transfobije 2012. godine, platforme koje se bave LGBT pravima sastale su se s ministrom uprave Arsenom Baukom gdje je on najavio dodatne promjene postojećih zakona koje će proširiti LGBT prava te novi zakon koji će regulirati istospolna partnerstva. Ime zakona se jos tada nije znalo, ali jedan od predloženih je bio Zakon o životnom partnerstvu. Ministar je također reako da snažno vjeruje u jednakost i da nijedan političar ne bi trebao praviti kompromise u vezi toga, referirajući se izjave nekih političara koji podržavaju potpunu jednakost, ali su spremni činiti ustupke jer društvo možda još nije spremno na određene promjene. Marko Jurčić iz Zagreb Pridea rekao je da mu se ne sviđa ideja da se partnerstvo zove "istospolno" te da mu se više sviđa termin "životno partnestvo", otvoreno za sve rodove, ali to je odbačeno.[5][6] Zagreb Pride je, ipak, ostao snažan zagovornik Zakona o životnom partnerstvu, radeći na prijedlogu Zakona s Vladinim radnim skupinama i vodeći kampanju "Vrijeme je za životno partnerstvo".[7][8][9]
Ministarstvo uprave i radne skupine odgovorne za stvaranje zakona sastale su se po prvi put 6. rujna/septembra 2012. s očekivanjem da zakon bude izložen Saboru u 2013.[10] 16. studenog/novembra 2012., predsjednica radne skupine Jagoda Botički potvrdila je da će istospolni parovi moći registrirati svoje veze u matičnim uredima kao i heteroseksualni parovi, ali da zakon neće uključivati i heteroseksualne parove. Rekla je da je skupina u procesu sastavljanja liste prava s pomoći još nekoliko ministarstava. LGBT organizacije Iskorak i Kontra izrazile su svoje zadovoljstvo s činjenicom da će registracije u matičnim uredima biti moguće, ali u isto vrijeme su izrazile i nezadovoljstvo tim što će istospolni parovi biti isključeni iz obiteljskog zakona, tako čineći mogućim da zakon sadrži manje prava no što je to bilo očekivano kao rezultat političke trgovine i ustupaka. To bi pogotovo utjecalo na istospolne obitelji s djecom koje su i najkontroverznija tema protivnika zakona.[11]
2. kolovoza/augusta 2013., ministar uprave Arsen Bauk još jednom je potvrdio da će ime zakon biti Zakon o životnom partnerstvu, da će registracija partnerstva biti identična registraciji braka te da će zakon učiniti istospolne parove ravnopravnima bračnim drugovima osim posvajanja. Ipak, rekao je kako se razmatra posvajanje djeteta životnog partnera. Zastupnici HNS-a podržali su potpuno posvajanje. Javna rasprava o zakonu je bila najavljena za rujan/septembar te godine, a izlaganje zakona u Saboru krajem godine.[12]
4. studenog/novembra 2013. objavljen je prvi prijedlog zakona. Prijedlog je činio životne partnere ravnopravne bračnim drugovima u svim područjima osim u posvajanju. Međutim, roditeljev životni partner može dobiti djelomično, a u nekim slučajevima i potpunu roditeljsku skrb nad djetetom. Zakon također omogućava da roditeljev životni partner postane partnerski skrbnik. Partnerska skrb je jednaka posvajanju partnerovog djeteta, iako ne omogućava status roditelja roditelju životnog partnera. Iako ovaj prijedlog nije bio dio Obiteljskog zakona, odnosio se na njega i definirao je istospolne partnere kao obitelj. Prijedlog zakona je također zabranio bilo kakvu tadašnju ili buduću diskiriminaciju te svaka sljedeća izmjena obiteljskog zakona koja se odnosi na brak mora uključivati i Životno partnerstvo također.[13]
12. prosinca/decembra 2013., Vlada je usvojila prijedlog zakona.[14] 29. siječnja/januara 2014., saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina prihvatio je Zakon o životnom partnerstvu sa 6 glasova za i 2 protiv (koja su ujedno i članovi HDZ-a). Pet dana prije ove odluke i Odbor za ravnopravnost spolova prihvatio je zakon. Odluka je bila jednoglasna, ali članovi HDZ-a su bili odsutni. Tako su slijedili i ostali saborski odbori koji su prihvatili zakon.[15][16][17] Prijedlog je izložen u Saboru 27. veljače/februara 2014. i tijekom javne rasprave davali su se prijedlozi kako poboljšati zakon te su neki od njih bili prihvaćeni. Vlada je usvojila konačni prijedlog zakona 24. lipnja/juna 2014. koje je prošao drugo čitanje 10. srpnja/jula 2014.[18] Sabor je usvojio Zakon o životnom partnerstvu 15. srpnja 2014. s 89 glasova za i 16 protiv.[19] Objavljen je u Narodnim novinama 28. srpnja 2014. i stupio na snagu 8 dana kasnije, 5. kolovoza/augusta, osim dijela o roditeljskoj skrbi koji je stupio na snagu 1. rujna/septembra 2014.[20]
Inozemni partneri i partnerstva
Prema člancima 73, 74 i 75 Zakona o životnom partnerstvu, istospolni brakovi i partnerstva sklopljeni u inozemstvu (u EU i izvan EU) priznati su u Hrvatskoj kao životna partnerstva. To uključuje i neregistrirane istospolne veze u kojima parovi žive zajedno minimalno 3 godine. Takve veze su priznate kao neformalna životna partnerstva. Osim toga, parovi u kojima je barem jedan od partnera državljanin EU mogu stupiti u Životno partnerstvo u Hrvatskoj čak i ako njihova država ne priznaje istospolne veze. Ako se odluče preseliti u drugu državu članicu EU koja priznaje istospolna partnerstva ili istospolne brakove, njihova će se životna partnerstva gledati po zakonu te zemlje, poštivajući pravo EU građana i njihovih obitelji da se slobodno kreću unutar teritorija zemalja članica. Parovi u kojima nijedan partner nije državljanin zemlje Europske unije ili Europskog gospodarskog prostora (EEA) također mogu sklopiti životno partnerstvo u Hrvatskoj.[21] Prema pravnim ekspertima ovo čini Zakon o životnom partnerstvu jednim od najliberalnijih istospolnih zakona u Europi.[22][23]
Stanje od 2014. do 2015.
Prvo životno partnerstvo sklopljeno je u Zagrebu, 5. rujna/septembra 2014. Priopćeno je da je bio muški par. Ministar uprave Arsen Bauk bio je također prisutan te im je darovao dvije kravate kao dar Republike Hrvatske.[24] Drugo životno partnerstvo sklopljeno je u Splitu, 18. rujna 2014.[25]
Polovicom prosinca/decembra 2014. objavljena je informacija da je od rujna 2014. sklopljeno između 30 i 40 partnerstva. 22 u Zagrebu, 3 u Rijeci, 2 u Splitu i 2 u Rovinju te ostali u Pazinu, Opatiji, Koprivničko-križevačkoj županiji itd. Kod većine partnerstva oba partnera bila su hrvatski državljani, ali bilo je i partnerstva gdje je jedan od partnera iz druge zemlje kao na primjer Ujedinjenog Kraljevstva, Austrije, Slovenije, Japana, Italije, Srbije i Bosne i Hercegovine. U vrijeme kad je informacija objavljena nije bilo sklopljeno nijedno partnerstvo gdje su oba partnera strani državljani, ali jedan je par koji je registrirao svoje partnerstvo u inozemstvu podnio je službeni zahtjev u Karlovcu da njihovo partnerstvo bude priznato u Hvatskoj.[26][27] 20. veljače/februara 2015. izvješteno je da je prvo partnerstvo u kojem su oba para strani državljani sklopljeno u Osijeku između dvije žene, makedonske državljanke. To je bilo prvo partnerstvo u Osijeku i 40. u Hrvatskoj.[28]
U ožujku/martu 2015. priopćeno je da je 50 životnih partnerstva (27 muška i 23 ženska para) sklopljeno između 5. rujna 2014. i 23. ožujka 2015. 32 u Zagrebu (18 muških i 14 ženskih parova), 4 u Rijeci (3 ženska i 1 muški par), 3 u Splitu (3 muška para), 2 u Rovinju (1 muški i 1 ženski par), 2 u Kastvu (2 muška para), 2 u Osijeku (2 ženska para) te po 1 u Dubrovniku (muški par), Koprivnici (ženski par), Opatiji (ženski par), Pazinu (ženski par) i Puli (muški par). Kod 26 parova oba para su bila hrvatskog državljanstva, kod 22 samo je jedan bio strani državljanin i kod 2 para su oba bila strani državljani.[29]
U svibnju/maju 2015. službena izvješća potvrdila su 70 sklopljenih životnih partnerstva u Hrvatskoj, 40 muških i 30 ženskih parova. 45 životnih partnerstva sklopljeno je u Zagrebu, 5 u Rijeci, po 3 u Kastvu, Osijeku, Rovinju i Splitu te po 1 u Dubrovniku, Koprivnici, Opatiji, Pakracu, Pazinu, Vukovaru, Zadru i Puli. Jedan par se također razveo u Zagrebu.[30][31] Do 15. srpnja/jula 2015. točno godinu dana od donošenja zakona, broj je porastao na 80.[32]
Od rujna/septembra 2014. pa do kraja 2015. 108 životnih partnerstva je bilo sklopljeno u Hrvatskoj - 57 muških i 51 ženski par.[34]
Istospolni brak
Mnogo stranaka i političara je izrazilo svoju podršku za istospolni brak u Hrvatskoj. Najpoznatiji su SDP, HNS, HSLS, Zelena lista, Hrvatski laburisti, bivši predsjednik Ivo Josipović, Vesna Pusić, Mirela Holy itd.[35][36] U svibnju/maju 2013., konzervativna građanska inicijativa "U ime obitelji" prikupila je više od 700 000 potpisa za referendum koji bi ustavno definirao brak kao "zajednicu između žene i muškarca". Trebalo im je minimalno 450 000 potpisa odnosno 10% registriranih birača. Vlada se protivila mogućem referendumu optužujući Crkvu kao glavnu snagu iza inicijative. Vlada je također rekla da je takvo referendumsko pitanje u principu neustavno. inicijativa je podijelila hrvatsko društvo i otvorila pitanja koja nisu bila aktualna kao što je i reforma zakona o referendumu. Prema trenutnom zakonu, odaziv nije uvjet za uspješan referendum što omogućava manjini birača da mijenjaju Ustav. Definirajući brak kao zajednicu muškarca i žene ne sprečava Vladu da proširi prva istospolnim zajednicama čineći ih tada ravnopravnima bračnim zajednicama što, dakle, dovodi u pitanje smisao referenduma. Prema ispitivanju na uzorku od 1300 ljudi, 55,3% njih podržalo je inicijativu, a 31,1% nije. Ipak, skoro 40% njih je odlučilo ne izaći na referendum.[37][38] Predsjednik Ivo Josipović osudio je referendum.[39][40][41]
Sabor je glasovao za to da referendumsko pitanje ne treba ići na procjenu Ustavnom sudu. Međutim, nakon što je Sabor odredio datum referenduma, svaki hrvatski državljanin imao je pravo to zatražiti. Tri nevladine organizacije Zagreb Pride, Centar za građansku hrabrost i CroL, obratile su se Sudu. Ustavni sud nije presudio u njihovu korist tvrdeći da nema zakonskog temelja za zabranu referenduma. Međutim, Sud je jasno izjavio da iako građani prihvate da definicija braka kao zajednica žene i muškarca uđe u Ustav, to ne smije imati nikakve negativne posljedice na buduće zakone o istospolnim parovima ili izvanbračnim heteroseksualnim parovima.[42][43] Konzervativka, bivša predsjednica Vlade, jednom članica HDZ-a i sada nezavisna zastupnica Jadranka Kosor glasovala je da pitanje ide na procjenu Ustavnom sudu te je glasovala protiv predložene ustavne promjene na referendumu. Ova izjava nije se podudarala s njezinim prošlim izjavama o homoseksualnosti i istospolnim brakovima. Poznato je da je bila protiv unapređenja prava istospolnim parovima u prošlosti te je izabrana "homofobom godine" u 2010. nakon što je izjavila da homoseksualnost nije prirodna i da istospolni brakovi nikad ne bi trebali biti legalni. Također je i podržala Zakon o životnom partnerstvu.[44][45][46]
Bilo je dosta otpora referendumu u Hrvatskoj. Neki od medija, kao na primjer Jutarnji list, donirao je oglasni prostor svim organizacijama i građanima koji su se osjećali ugroženima referendumom. Osim poznatih javnih ličnosti koji su otvoreno bili protiv referenduma, Židovska općina u Zagrebu i Luteranska crkva dvije su vjerske organizacije koje su javno bile protiv referenduma.[47][48][49] Neki od najpoznatijih hrvatskih zabavljača uključujući Severinu, TBF i Let 3 organizirali su koncert okupljajući tisuće ljudi za potporu istospolnom braku na glavnom zagrebačkom trgu. Hrvatski psiholozi i studenti psihologije organizirali su peticiju za podršku istospolnom braku.[50][51][52] 30. studenog/novembra 2013., jedan dan prije referenduma, tisuću ljudi u Zagrebu marširalo je u znak podrške istospolnom braku. Stotine ljudi marširalo je i u Puli, Splitu i Rijeci.[53]
Referendum se održao 1. prosinca/decembra 2013. 65,87% glasovalo je za ustavnu promjenu, a 33,51% je glasovalo protiv. Odaziv je bio nizak, odnosno 37,9% birača je izašlo na referendum. Ipak, nisu sve županije glasovale u korist amandmana. Istarska i Primorsko-goranska glasovale su protiv sa 58,23% i 53,30%. Od većih gradova, Rijeka je glasovala s 59,27% protiv, a Pula sa 63,64%. Većina gradova u ovim županijama glasovala je protiv gdje je Labin bio lider sa 70,97%. Od gradova koji su izvan ove dvije županije, Varaždin i Čakovec su glasovali protiv s 56,94% i 58,95%. Zagreb je glasovao za promjenu s 55,9% i protiv s 43,50% glasova.[54]
Nakon referenduma, Vlada je s nekoliko opozicijskih stranaka počela raditi na promjenama Ustava. Dio koji se odnosi na referendume jasno definira koja pitanja mogu ili ne mogu biti tema referenduma. Osim toga, ako građani žele mijenjati Ustav odaziv mora biti iznad 50%. Ustavne promjene zahtijevaju dvije trećine zastupnika.[55] Tadašnji predsjednik Ivo Josipović predložio je da ostali oblici obiteljskog života isto budu zaštićeni Ustavom kako bi se uravnotežila nepravda izazvana referendumom, ali njegov prijedlog je odbačen.[56]
Roditeljstvo
Potpuno roditeljstvo za LGBT osobe nije legalno, ali samci mogu posvojiti dijete bez obzira koje su seksualne orijentacije. Ipak, Zakon o životnom partnerstvu priznaje instituciju sličnu posvajanju partnerova dijeteta nazvanu partnerska skrb.
Životni partner koji nije biološki roditelj dijetetu svog partnera može dobiti roditeljsku obavezu privremeno ili trajno. Tijekom životnog partnerstva roditelj ili roditelji djeteta mogu privremeno povjeriti roditeljska prava životnom partneru koji nije biološki roditelj. Ako se takva skrb povjerava na period dulji od deset dana treba se ovjeriti kod javnog bilježnika. U ovoj situaciji, dokle god traju roditeljska prava, roditelj ili roditelji i životni partner moraju se složiti oko odluka važnih za djetetovo dobro. U slučaju poništenja životnog partnerstva, partner koji nije biološki roditelj može održavati odnos s djetetom ako sud odluči da je to u korist djeteta.
Partnerska skrb je institucija stvorena Zakonom o životnom partnerstvu koja omogućava životnom partneru koji nije biološki roditelj da dobije trajna roditeljska prava te je slična posvajanju partnerovog djeteta. Takva veza između životnog partnera koji nije biološki roditelj i djeteta može biti ostvarena pod dva uvjeta; ako je djetetov roditelj koji je u životnom partnerstvu umro, pod uvjetom da je i drugi roditelj također umro ili su mu oduzeta roditeljska prava zbog nasilja nad djetetom. Inače, ako je djetetov roditelj koji je u partnerstvu živ, ali mu je drugi roditelj nepoznat, umro ili su mu oduzeta roditeljska prava, životni partner koji nije biološki roditelj može postati partnerski skrbnik ako sud odluči u njegovu korist. I formalni i neformalni životni partneri su kvalificirani za partnersku skrb.
Partnerski skrbnik dobiva punu roditeljsku obavezu kao što je slučaj s uobičajenim posvajanjem partnerovog djeteta te je registriran u djetetovom rodnom listu kao njegov partnerski skrbnik. Partnerski skrbnik je trajna najbliža rodbinska veza sa svim pravima, obavezama i zakonskim posljedicama kao i ona imeđu roditelja i djeteta. Pojedinac može posvajati bez obzira na seksualnu orijentaciju.[57][58] 13. srpnja/jula 2015. priopćeno je da je dodijeljen prvi slučaj partnerske skrbi.[59]
Povijest
U svibnju/maju 2012., zamjenica predsjednika Vlade i ministrica socijalne politike i mladih Kukuriku koalicijeMilanka Opačić izrazila je svoju podršku LGBT roditeljstvu i rekla da bi Hrvatska trebala napredovati do točke u kojoj je to prihvaćeno i tolerirano, ali ne još jer bi trenutna situacija mogla dovesti do diskriminacije djece iz takvih obitelji i izjavila da je to glavni razlog da se ide korak po korak kada su LGBT prava u pitanju. Ipak, njezine izjave nisu se svidjele nekim nevladinim organizacijama koje su izjavile da u Hrvatskoj već postoje djeca koja žive u istospolnim obiteljima, a te obitelji su očajne za zakonski rješenjima za svakodnevne probleme te da ministrica ne bi trebala odugovlačiti s diskriminatornim politika nego radije stvoriti prihvatljivo rješenje i boriti se protiv diskriminacije.
Vesna Pusić je već dugo zagovornica punopravnog LGBT roditeljstva. U srpnju/julu 2012., ministar branitelja Predrag Matić također je izrazio podršku LGBT posvajanju i rekao da društvo ne bi trebalo posrnuti u postizanju jednakih prava zbog pritiska koji dolazi iz desničarskih i radikalnih krugova. Ova izjava smatrala se velikim korakom s obzirom da su se braniteljske udruge uvijek asocirale s desničarskim politikama. Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak također je podržao LGBT posvajanje i izrazio nadu da će ga Vlada uvesti do kraja mandata koji je trajao do 2015.[60][61][62][63]
U srpnju/julu 2014. Vlada je izmijenila i donijela novi obiteljski zakon za kojeg je glasovala većina zastupnika u Saboru. Po prvi puta u Hrvatskoj ovo je učinilo jednakim izvanbračne heteroseksualne parove onima u braku, uključujući i posvajanje. Neki su ovo vidjeli kao prvi korak prema punopravnom LGBT posvojenju iako Zakon o životnom partnertsvu nije dio Obiteljskog zakona. Odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić i profesorica s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci Sanja Barić istaknule su da Europski sud za ljudska prava ne zahtjeva da istospolni parovi moraju biti jednaki bračnim drugovima, ali da moraju biti jednaki izvanbračnim parovima. Referirale su se na slučaj "X i ostali protiv Austrije" u kojem je sud odlučio da partner u istospolnoj zajednici ima pravo posvojiti biološko dijete svog partnera kao što je to moguće i izvanbračnim heteroseksualnim parovima. Istaknule su, slijedeći ovu odluku i logiku, kako je istospolno posvojenje u Hrvatskoj samo pitanje vremena. Dvije opcije su moguće; ova pitanje može biti upućeno Ustavnom sudu u Hrvatskoj i ako se to pokaže neuspješnim drugi korak bi bio Europski sud za ljudska prava, odluka koja bi bila obavezna za Hrvatsku. Ministar uprave Arsen Bauk je rekao da Vlada nema namjeru mijenjati Zakon o životnom partnerstvu u tom trenutku te da bi ostavio to pitanje za buduće saborske rasprave.[64]
