Istočne katoličke crkve, odnosno katoličke crkve istočnog obreda, su crkve koje pripadaju različitim istočnim obredima, a u punom su zajedništvu s rimskim papom. Ove su crkve izvorno smještene u istočnoj Evropi, na Bliskom istoku, u sjevernoj Africi i Indiji, no danas su proširene i ostalim dijelovima svijeta.
Istočne katoličke crkve nastale su od istočnih pravoslavnih crkava koje su prihvatile crkvenu uniju sa rimskim papom.
Naziv
Naziv »Istočne katoličke crkve« odnosi se na 22 crkve koje pripadaju različitim istočnim liturgijskim tradicijama, te se služe aleksandrijskim, antiohijskim, armenskim, bizantskim ili kaldejskim obredom. Budući da su to »istočni« obredi, za razliku od rimskog, »zapadnog« obreda (i njemu sličnih, poput milanskog obreda), ove se crkve nazivaju »istočnima.« Katoličke su stoga što priznaju rimskog papu kao svoga poglavara.
Historija
Historija istočnih katoličkih crkava nastavlja se na tradiciju crkvenih raskola, koji su bili uvjetovani teološkim i organizacijskim motivima, premda je u temelju bila razlika u mentalitetima i teološkim terminima. Moguće je razlikovati podijele s teološkim povodom, kada su se pojedine Crkve međusobno optuživale za krivovjerje ili herezu, te podijele zbog organizacijskih i sličnih neslaganja oko raspodjele moći, pri čemu su nastajale šizme.
Druga podjela nastala je u vrijeme Kalcedonskog sabora451., kad je nastao raskol s monofizitima, koji su Isusu priznavali samo jednu prirodu - božansku -, dok je ostatak crkve priznavao njegove dvije prirode - božansku i ljudsku. I monofizite je ostatak crkve držao hereticima. Ove se crkve po Hrvatskoj obično zovu Istočne pravoslavne crkve, a među njih spadaju; Armenska apostolska crkva, Sirska istočno-pravoslavna crkva i Koptska pravoslavna crkva. Dio ovih crkava kasnije je ušao u zajedništvo s Katoličkom crkvom.
Treća podjela nastala je u vrijeme Velikog raskola1054., kao posljedica brojnih neslaganja i nerazumijevanja između istočnog i zapadnog kršćanstva. Glavni je problem bio pitanje vlasti u crkvi, te suparništvo između Rima i »novog Rima«, to jest Carigrada, što je dovelo do uzajamne ekskomunikacije rimskog pape i carigradskog patrijarha. U ovom je slučaju riječ o šizmi, a ne o pitanju krivovjerja. Nakon ovog raskola nastale su crkve koje u Hrvatskoj obično nazivaju Pravoslavne crkve, a riječ je o Istočnoevropskim i Bliskoistočnim crkvama. Dio pripadnika ovih Crkava kasnije je ušao u zajedništvo s Katoličkom crkvom, njih po Hrvatskoj zovu grkokatolici.
Nije moguće na jednom mjestu prikazati historiju svake pojedine istočne katoličke crkve, budući da je svaka od njih imala drugačiji put pristupanja u zajedništvo s Katoličkom crkvom. Prvi pokušaji stvaranja zajedništva između Istoka i Zapada bili su oni na Drugom lionskom saboru1274. na kojem je sudjelovao i poslanik bizantskog cara Mihaela VIII. Paleologa i carigradski patrijarh German s predstavnicima grčkoga klera, no, iako se činilo da je postignuto jedinstvo, po povratku u Carigrad, grčki poslanici nisu bilo dobro primljeni, te se jedinstvo nikad nije zapravo ostvarilo.
Drugi značajniji pokušaj ostvarivanja novog jedinstva bio je na saboru u Firenci1431.-1445. no ni to jedinstvo s bizantskom crkvom nije bilo dugotrajno. Jedinstvo koje je ondje uspostavljeno s Armenskom apostolskom crkvom ostvarit će se tek 1740. s jednim dijelom ove crkve, te će nastati Armenska katolička crkva.
Veći zamah ujedinjavanje dijelova istočnih crkava doživjelo je od 16. stoljeća, osobito u granicama Poljske, a potom i u Habsburškoj monarhiji.
Ustrojstvo
Kanonski, svaka je od tih crkava sui iuris, što znači da je autonomna u odnosu na ostale katoličke crkve, te u pravilu ima i vlastitu hijerarhiju, osim u krajevima gdje ima premalo pripadnika ovih crkvava te se za njih brine biskup zapadnoga obreda.
Istočne katoličke crkve, osim što su u zajedništvu s rimskim papom, djele i istu vjeru s Rimokatoličkom crkvom, premda zadržavaju različite liturgijske obrede, zakone i običaje, te pučke pobožnosti, kao i posebnosti svojih teoloških naglasaka.
Nazivlje se često razlikuje. Primjerice, ono što je na zapadu dijeceza, na istoku je eparhija, što je na zapadu generalni vikar, na istoku je protosinđel. Prema predaji istočnih crkava sakramentikrštenja i potvrde podjeljuju se neposredno jedan nakon drugoga. Slično je i s pričesti. Svećenici u Istočnim katoličkim crkvama nisu obavezni na celibat, kao što je to slučaj u Rimokatoličkoj crkvi. Ipak, biskupom može postati samo neoženjeni svećenik. Kao i u Pravoslavnoj crkvi, već zaređeni svećenik ne može se oženiti.
Popis današnjih istočnih katoličkih crkava
Zemlje koje imaju sjedišta istočnih katoličkih crkava (crvena: bizantski obred, zelena: aleksandrijski obred, žuta: ostale)
