Ljudi žive na Indijskom potkontinentu oko 400.000 godina, a najljepša svjedočanstva svog postojanja su ostavili u špiljama Bhimbetka, čije su slike stare oko 30.000 godina, a petroglifi čak 290.000 godina, što ih čini najstarijim ljudskim izrazom na svijetu[1][2][3].
Nedugo nakon početaka prve civilizacije koja se rodila u Mezopotamiji (današnji Irak i Sirija) oko 3500 g. p. K. javljaju se i najranija gradska naselja na rijeci Indu (oko 3000. g. p. K.). Gradovi kao Mohendžo Daro i Harappa bili su najveći i najrazvijeniji. Mohendžo-daro je zauzimao je 60 hektara površine, imao je pravokutni oblik i oko 40.000 stanovnika, a važnije građevine (poput citadele, škole, najstarije kupaonice i kanalizacije na svijetu) bile su izgrađene opekama od pečene gline.
Vezu Bliskog Istoka i Kine ostvarivala su mnoga nomadska plemena preko Indije, ali prije svega preko Perzije. Tako je Indijska umjetnost ostala dugo godina samosvojna i originalna.
Indijci su apsorbirali mnoge perzijske elemente, ali su očuvali i domaće kiparske tradicije. Likovi mekih, čulno punih oblika, mogu se pratiti unatrag do prvih naseobina u dolini Inda. Tako su npr. nastale kiparski oblikovane vratnice Velike stupe u Sanchiju. Zanimljivo je da se na ovom djelu ne vidi gdje prestaje arhitektura, a gdje počinje skulptura. Stil koji je više čuvao tradicionalnu Indijsku skulpturu naziva se Mathura stil (po najvažnijoj školi u gradu Mathuri).
U međuvremenu je sjeverozapadna oblast Indije – Gandhara (danas u Afganistanu i Pakistanu) potpala pod vlast Aleksandra Velikog i nastao je Gandarski ili Indo-Grčki stil. Grčko-Rimski utjecaj se osjeća kroz nekoliko narednih stoljeća, a zanimljiv je u nekim od prvih prikaza Bude gdje je spojena indijska kiparska tradicija sa zapadnjačkim klasičnim elementima (npr. grčki profil).
Na kraju su se ta dva tipa kiparstva stopila u jedan za vrijeme dinastije Gupta (4.-6. st.). O tome svjedoče začuđujuće slike na zidovima hinduističkihšpiljskih hramova u Ajanti. Ta umjetnost se proširila cijelom Indijom i preselila se dalje na Daleki istok kad se Budizam proširio, čak do Kine i Japana.
Budistički hram, poput Mahabodhi hrama u Bodh Gayi (5.-6. stoljeće), je ustanovio klasični oblik indijskog hrama s tornjem u obliku visoke piramide i visokom kamenom ogradom odmah uz hram, oboje potpuno prekriveni prizorima u visokom reljefu.
Najstariji hinduistički hramovi na jugoistoku Indije, oni građeni za vrijeme Pallava vladara, su zapravo prijelaz iz špiljskog hrama u strukturnu građevinu sa snažnim odlikama budističkih samostana i chaitya (dvorana u kojoj je stupa) s nekoliko ćelija okupljenih oko dvorišta. Tako hramovi u Mahabalipuramu i Hram sunca u Kornaku imaju dvorane-paviljone (mandapa) i svetišta (rathas) oblikovane kao ceremonijalne kočije.
Khajuraho hramovi su izvrsni primjer srednjovjekovne indijske arhitekture, ali svojim prikazima i svjedočanstvo života ljudi u vrijeme Chandela vladara (oko 950.-1150.). Hramovi su izgrađeni od pješčenjaka, bez veziva, a kamenje se povezivalo na utor i zator s velikom preciznošću. Njihovi stupovi i arhitravi su izgrađeni od megalita, do 20 tona teških. Svaki se sastoji od tri glavna elementa: ulaza (ardhamandapa), svečane dvorane (mandapa) i svetišta (garbha griha).
Izvan Indije
Indijska umjetnost se s hinduističkom religijom proširila i u jugoistočnoj Aziji (Indokina), prije svega na Javi gdje postoji nevjerojatna Stupa iz 8. st, u Borobuduru.
Jedinstveno obilježje budističke arhitekture su kamene visoke pagode koje su najbrojnije u Mijanmaru (Burmi). Ali najmonumentalniji hinduističko-budistički hram je ujedno i najveća bogomolja ikad sagrađena – Angkor Wat. Angkor je bio najveći drevni grad na svijetu i prijestolnica Khmerskog naroda koji je vladao u Kambodži od 10. do 12. st. Hram je ogromni kameni kompleks s pet pagoda okružen kanalima, detaljno isplaniran i dekoriran, a služio je kao hram, palača i mauzolej Khmerskog boga-kralja.
Početkom 14. st. mongolski upad je približio islam Dalekom istoku i obogatio islamsku umjetnost. Prvi vladar Mogulskog carstva, Babur stigao je iz Perzije i bio je u srodstvu s mongolskim carevima dinastije Timurida. On je s kasnijim Mughalima izgradio carstvo koje je početkom 18. stoljeća obuhvaćalo cijelu Indiju osim južnog vrha. Mughali su poticali umjetnost i pridonijeli širenju islama u cijeloj Indiji. Humajunova grobnica, grobnica baburovog sina Humajuna u Delhiju iz 1562. godine, je bila prva vrt-grobnica na indijskom poluotoku, i također prva građevina te veličine od crvenog pješčenjaka. Ona je korak dalje od Gur-e Amira, grobnice njegovog pretka i osvajača Azije, Timura Velikog u Samarkandu, te je bila presedan za buduću mogulsku arhitekturu kraljevskih mauzoleja koja je dostigla svoj vrhunac s Tadž Mahalom u Agri[5]. Zapanjuje činjenica da veličanstvena građevina Taj Mahal u Agri (1630.-1648.) nije palača za užitak, nego mauzolej koji je Šah Džehan, Humajunob unuk, podigao svojoj voljenoj ženi Mahal. Ovdje je organska plastičnost hinduističke arhitekture usklađena s islamskom apstrakcijom i čistoćom linija. Bijeli mramorni zidovi, raskošno dekorirani reljefima i umetnutim obojenim kamenjem s dubokim nišama punim sjena, izgledaju tanki poput papira, skoro providni, a čitava građevina ostavlja utisak kao da jedva dodiruje tlo i kao da visi o kupoli koja sliči na balon. Atmosfera pjesničkog sanjarenja pojačana je okvirom – dugim vještačkim jezerom u kojem se građevina ogleda, oivičeno tamnozelenim žbunjem, ističe hladnu bjelinu paviljona na veleban način.
Bihtir, Alegorijski prikaz cara Jahangira na prijestolju u obliku sata, rano 17. st., boja i zlato na papiru, 27,6 cm visoko, Smithsonian galerija, Washington.
Za vrijeme vladavine tri cara: Akbara (1555.-1603.), Jahangira (1603.-1627.) i Šaha Džehana (Shah Jehan, 1627.-1666.), čak se i Europa upoznala s mogulskom slikarskom školom. Akbarova želja za političkim jedinstvom svih sfera vlasti inspirirala ga je na sakupljanje europskih umjetnina. Iako su se ortodoksni muslimani u Indiji protivili Akbarovom pokroviteljstvu figurativnih umjetnosti, njegov sin Jahangir je ohrabrivao indijske umjetnike da proučavaju prirodu i europsko slikarstvo.
U Alegorijskom prikazu cara Jahangira na prijestolju u obliku sata, barokni interes za aktualno (pješćani sat) ukomponiran je u islamsku scenografiju. Okvirni ukrasi, kaligrafsko pismo i raskošan tepih koji uplošnjava pozadinu su ostavština perzijske umjetnosti. S druge strane, Figure i pješćani sat su trodimenzionalni sa sjenama. Jahangir okružen suncem i mjesecom, prima audijenciju muslimanskog sufija s bijelom bradom, muslimanskog princa s crnom bradom, europskog diplomata u zapadnjačkoj odjeći i umjetnika koji drži sliku. Dva mala anđela koja se igraju u podnožju pješćanog sata su kopirani s neke barokne slike. A kupidi iznad njih simbolički predstavljaju slijepu ljubav (kupid s lukom i strijelom – ljubav, a onaj s prekrivenim očima – sljepoću).
