"Granice umjetnosti i propagande" (engleski: The Frontiers of Art and Propaganda) je esej Georgea Orwella, izvorno pročitan 30. travnja 1941. u programu „Prekomorske službe“ BBC-ja, a u tiskanom obliku prvi puta je objavljen u časopisu „The Listener“, 29. svibnja 1941.
Orwell u ovom eseju, na primjeru tada suvremene engleske književnosti, nastoji razgraničiti pojmove umjetnosti i propagande, koji su se u vremenu pred izbijanje Drugog svjetskog rata počeli preklapati, te analizirati genezu i posljedice takvog preklapanja.
Sadržaj eseja
Orwell esej započinje zaključkom kako vrijeme u kojem piše (početak 1941.) „nije doba mira ni doba kritike“.
Zatim zamjećuje da je „engleska književnost posljednjih deset godina“ … „gotovo prestala biti estetska“, te da je „bile preplavljena propagandom“. To argumentira činjenicom da su „karakteristični književnici tog vremena, ljudi poput Audena, Spencera i Mac Neicea, bili didaktički, politički pisci, naravno estetički obrazovani, ali više zaokupljeni predmetom nego načinom pisanja“, te da su najvažniji kritičari tog vremena „svaki knjigu promatrali kao politički pamflet i mnogo više pažnje posvećivali pronalaženju njenih političkih i društvenih implikacija nego njenih književnih kvaliteta u užem smislu.“
Takvo je stanje međutim bilo „u vrlo oštrom i nenadanom kontrastu s razdobljem koje je neposredno prethodilo“, a u kojem su stvarali glasoviti pisci Ezra Pound, T. S. Eliot i Virginia Woolf, koji su „glavnu pažnju posvećivali načinu pisanja“, te su „bili mnogo više zaokupljeni tehničkim inovacijama nego bilo kakvim moralnim ili političkim implikacijama koje je njihovo djelo moglo sadržavati. Najbolji od svih njih, James Joyce, bio je „tehničar“ i vrlo malo što drugo: otprilike bio je blizu „čistom“ umjetniku u onoj mjeri u kojoj književnik to uopće može biti.“
Orwell smatra da je forma pisanja u engleskoj književnosti bila važnija od samog predmeta o kojem se pisalo još od oko 1890., te da se svo to vrijeme, do konca 1920.-tih, „predodžba o `umjetnosti radi umjetnosti` prihvaćala kao gotova činjenica“ te da je, osim u nekih autora poput Bernarda Shawa, upravo to bio prevladavajući pogled na umjetnost.
Njega je podržavao i najvažniji kritičar tog vremena, George Saintsbury, koji je tvrdio da svaku knjigu prosuđuje jedino na osnovu njezine izvedbe, dakle na osnovu načina na koji je napisana, te da je gotovo posve hladan prema u njoj iznesenim autorovim stavovima.
Jedan od vrhunaca takvog literarnog pristupa bila je knjiga Edith Sitwell o Aleksandru Popeu „s potpuno bezvrijednim naglaskom na način pisanja, gotovo kao da riječi nemaju nikakva značenja“. Svega nekoliko godina kasnije, kritičari će međutim, knjige procjenjivati isključivo po njihovoj namjeni.
Na pitanje kako je došlo do toliko radikalne promjene u vrednovanju književnog stvaranja, Orwell razlog nalazi u vanjskim okolnostima, koje nastoji pratiti još od 1830.
Smatra da su pisci u periodu od 1830. do 1890. u pravilu bili „barbari, čak i kada su bili daroviti umjetnici, poput Dickensa“, čime želi reći da je „ono što danas smatramo estetskim, jedva postojalo.“
No krajem 19. st. stare su veze – koje je sredinom stoljeća bio prekinuo munjevit uzlet kapitalističke klase - s Europom obnovljene, te pisci poput Oscara Wildea i mnogih drugih vraćaju poštovanje prema formi i „tehnici“ tj. načinu pisanja u književnosti. Taj će novi „estetički“ odnos prema književnosti cvasti između 1890. i 1930. i poklapa se sa zlatnim dobom kapitalizma i prešutnim uvjerenjem gotovo svakog Evropljanina, čak i unatoč Velikom ratu, da će civilizacija trajati zauvijek.
Taj je osjećaj posvemašnje sigurnosti omogućavao kriticima poput Saintsburya – okorjelom torijevcu i anglikancu - da bude gotovo ravnodušan prema sadržaju knjiga koje su pisali ljudi čija je politička i moralna uvjerenja prezirao.
Taj se osjećaj sigurnosti, međutim, nakon 1930. više nije vratio. Hitler i svjetska kriza su ga uništili, što nije uspjelo ni Velikom ratu, pa čak ni Oktobarskoj revoluciji. Književnici koji su se pojavili nakon 1930. žive u svijetu u kojem je stalno ugrožen ne samo život pojedinca, već i njegov sustav vrijednosti i ta nesigurnost odrazila ne i na prevladavajući način pisanja. „Književnost je morala postati politična, jer bi sve ostalo podrazumijevalo duhovno nepoštenje.“ O čemu su pisale knjige, postalo je tako neusporedivo važnije od načina na koji su bile napisane, čime je razorena iluzija o čistom esteticizmu.
Postalo je iznova jasno da svako umjetničko djelo ima svoje značenje i svrhu: političku, društvenu ili religioznu, i da je određena količina propagande, u ovoj ili onoj formi, pritajena u svakoj knjizi.
No, „kao što su mnogi pisci oko 1930. otkrili da je nemoguće stvarno biti izdvojen od suvremenih događaja, tako su oni oko 1939. otkrivali da ne možete zaista žrtvovati svoj intelektualni integritet zbog političkih vjerovanja – ili barem da ne možete to učiniti i ostati književnik. Estetsko stajalište dakle nije dovoljno, kao ni politička čestitost.“
Cijela ta krizna situacija koja je počela oko 1930, a intenzivirala se nakon 1939., doprinijela je ipak, zaključuje Orwell, da se jasnije definiraju granice između umjetnosti i propagande.
Drukčiji pogledi suvremenika
Zanimljivo je napomenuti da je o pišući o sličnoj temi, i služeći se istom povijesnom argumentacijom, drugi socijalistički autor, G. V. Plehanov, došao do posve različitog rezultata, kojeg je u svojem referatu iz 1912. sumirao riječima: "Sklonost prema umjetnosti radi umjetnosti nastaje tamo gdje postoji razilaženje između umjetnika i društvene sredine koja ih okružuje."
U svojem eseju o slikaru Georgu Groszu, Miroslav Krleža će - zastupajući stajalište suprotno Orwellovom, 1926. napisati: "Tendencija je, dakle, u umjetnosti tipična i ona nikako ne može da škodi stvaralaštvu."
Pišući par godina nakon Orwella o istoj temi, J.-P. Sartre 1947. u djelu "Što je književnost?" iznosi tvrdnju da umjetničko pisanje dolazi do izražaja tek onda kada se bavi problemima društva u kojem autor živi, tj. kad autor napusti bjelokosnu kulu u kojoj živi, kako bi se pravedno borio za napredak, čovječnost i socijalizam. Samo u socijalizmu bi književnost mogla postati ono što je po Sartreu trebala biti: samosvijest duha u permanentnoj revoluciji.
Za razliku od Camusa i Orwella, dakle, Sartre nije bio spreman "isprati komunizam sa svojih ruku" iako valja navesti da formalno nije bio član Komunističke partije i da je oštro kritizirao komunizam Staljinove diktature koji je "izopačio revoluciju", kao i sovjetske intervencije u Mađarskoj 1956. i Češkoj 1968., braneći do kraja marksizam kao jedinu valjanu filozofiju suvremenog svijeta, kojoj egzistencijalizam, svojom neposrednošću, može biti od pomoći.
Izvor
Vanjske veze
Literatura
- G. V. Plehanov: Umjetnost i društveni život, Beograd, 1963., preveo: Bogdan Stevanović
