Arhipelag Galápagos se sastoji od 13 velikih otoka, 17 manjih i više od 40 hridi na površini od oko 9000 km². Arhipelag se nalazi na udaru tri oceanske morske struje (ekvatorska protustruja, sjevernopacifička struja i južna ekvatorska struja), a neprestana seizmička i vulkanska aktivnost odražava procese koji su doveli do stvaranja arhipelaga. Neki otoci su vrhovi vulkana koji se uzdižu 3000 m s morskog dna. Veći otoci imaju manje strme obale sa šljunčanim i pješčanim plažama, nastale erozijom vulkanskih stijena. Ostale geološke formacije na arhipelagu su kraterska jezera, fumarole, potoci lave, sumporna polja i brojne vulkanske stijene, pepeo i tuf. Najveći otok u arhipelagu, dugačak 100 km, Isabela, ima formu je morskog konjica.
Na pet naseljenih otoka (Santa Cruz, San Cristobal, Isabela, Floreana i Baltra) sveukupno živi oko 25.000 stanovnika koji uglavnom govore španjolski.[2] Glavni grad pokrajine Galapagos je Puerto Bakveriso Moreno. Svakih desetak godina stanovništvo se udvostruči, mnogi doseljeni protuzakonito jer je arhipelag velika turistička destinacija koja nudi zaposlenje u turizmu. Samo 2003. arhipelag je posjetilo oko 80.000 ljudii. Njihovo kretanje i opskrba, kao i povećanje lokalne populacije, opterećuje krhak ekosustav arhipelaga do te mjere da je 2007. upisan na popis ugroženih mjesta svjetske baštine.[3] Galápagos je skinut s tog popisa 2010. godine jer su uvedene vladine mjere protiv bespravne gradnje, nekotroliranog turizma i prekomjernog izlova ribe.[4]
Prvi Europljanin koji je stigao do Galapagosa bio je španjolski biskup Paname Tomas de Berlanga, čiji je brod ovdje zalutao nošen vjetrovima 10. ožujka1535. godine. Prema izvještaju iz 1952. godine, na arhipelagu su prije toga boravili drevni južnoamerički narodi. Arhipelag je prvi put prikazan na kartama iz 1570. godine, gdje je nazvano Insulae de los Galopegos ("arhipelag kornjača"). Do početka 19. svijeka otoke su uglavnom koristili engleskibukaniri kao skrovišta. Kitolovci su izlovili mnogo kornjača na Galapagosu zbog njihove masti, ali i kao praktičan izvor hrane na brodovima jer su mogle preživiti nekoliko mjeseci bez hrane. Ova praksa je značajno smanjila njihov broj i uništila neke vrste.
Prvu naučnu misiju na Galapagos je 1790. proveo sicilijanski pomorac Alessandro Malaspina, no podaci o ovoj ekspediciji nisu sačuvani. Britanski istraživački brod Beagle je na svom putovanju oko svijeta, od 15. septembra do 20. oktobra1835. godine pristao uz arhipelag Galapagos u namjeri da njegovi prirodnjaci izuče geologiju i biologiju otoka. Jedan od njih je bio mladi Charles Darwin koji je primjetio kako se oklopi kornjača i kljunovi zeba roda Mimidae razlikuju na različitim otocima.[5] Po povratku u Englesku utvrđeno je kako su naizgled različite ptice zapravo varijacije srodnih vrsta. Ove činjenice su bile temelj na komjemu je Darwin razvio svoju teoriju o prirodnom odabiru i evoluciji, koju je predstavio u svom čuvenom djelu "Porijeklo vrsta" (The Origin of Species).[6]
Ekvador je anektirao arhipelag Galapagos 12. februar1832. godine i prvi guverner je na otok Floreana doveo grupu robijaša. Uskoro su se za njima na arhipelag naselili zanatlije i farmeri. Tokom Drugog svjetskog rata na otoku Baltra djelovala je američka pomorska i radarska baza, koja je poslije rata prešla u ruke Ekvadora, danas je jedini aerodrom Galapagosa.
Bioraznolikost
Tour of the Galapagos (video)
Neprekidni geološki procesi i zabačenost arhipelaga doveli su do razvitka neobičnog živog svijeta kao što su morske iguane (Amblyrhynchus cristatus), divovske kornjače (Geochelone elephantopus) i brojne vrste zeba, na kojima je Darwin utemeljio svoju teoriju evolucije. Okolne vode, zbog utjecaja nemirne ekvatorske kontrastruje i tople južnopacifičke struje, također su mjesto miješanja mnogih morskih vrsta (morski psi, mante i kitovi).
Zbog razlika u veličini otoka i visini njihove obale, na otocima su mnoge životinje evoluirale u endemske vrste. Tako su sve vrste reptila, osim dvije vrste morskih kornjača, endemi: galapagoška kornjača (uključujući 11 podvrsta na 11 različitih otoka), galapagoška kopnena iguana (Conolophus subcristatus), morska iguana (Amblyrhynchus cristatus) i nekoliko endemskih vrsta guštera. Od 57 vrsta ptica njih 26 (46%) su endemi (poput 13 vrsta Darwinovih zeba, galapagoški pingvin i galapagoški škanjac), a 31 vrsta su ptice selice. Od sisavaca tu je šest domaćih vrsta: galapagoški morski lav (Zalophus wollebaeki), galapagoški tuljan (Arctocephalus galapagoensis), dvije vrste štakora i dvije vrste šišmiša.
_-Isabela2.jpg)
