Napoleon prima perzijskog ambasadora Mirzu Muhameda Rezu Kazvinija u pratnji svog dragomana i orjentalista Amédéa Jauberta (krajnji lijevo), slika Francoisa Mularda
Napoleon prima perzijskog ambasadora Mirzu Muhameda Rezu Kazvinija u pratnji svog dragomana i orjentalista Amédéa Jauberta (krajnji lijevo), slika Francoisa Mularda
Dragoman (od grčki: δραγομάνος, Dragomanos) je bio naziv za službenog prevodioca (službenog tumača) u zemljama gdje se govorilo turski, arapski ili perzijski. Dragomane su angažirali isprva sami osmanski vladari a kasnije i kršćanskeevropske zemlje da rade u njihovim diplomatskim predstavništvima (ambasadama, konzulatima) ali i po trgovačkim predstavništvima i bankama koje su otvarali po Osmanskom carstvu i njihovim savezničkim zemljama po Bliskom Istoku.
Dragomani su pored znanja turskog (arapskog, perziskog) trebali dobro znati nekoliko većih evropskih jezika, i političke prilike na Visokoj Porti i po evropskim zemljama, uz to su trebali imati i neke diplomatske vještine.
Historija
Uloga dragomana postala je cijenjena u Osmanskom carstvu od 17. vijeka, kad opala vojna moć Osmanskog carstva, i kad je ono moralo seliti težište borbe za svoje interese na diplomatsko polje. Kako većina visokih osmanskih lidera nije znala nijedan jezik osim materinjeg (oni iz vjerskih razloga pod nikakvu cijenu nisu željeli naučiti bilo koji jezik nemuslimanskih zemalja) oni su morali angažirati ljude sa strane da im služe kao prevodioci. [1] Kako je u tadašnjem Istanbulu živjelo puno Grka (jedna velika mahala Fanar bila je isključivo grčka) koji su usput kao tradicionalno vješti trgovci putovali svijetom, izbor je pao na njih kao logična posljedica stanja.
Prvi glavni dragoman Osmanske vlade bio je Panajotis Nikozija, njegov nasljednik Aleksandar Mavrokordatos, vodio je pregovore kod potpisivanja Karlovačkog mira (1699.) i postao vrlo ugledni osmanski političar. [1] U 18. vijeku brojni dragomani stekli su vrlo velik politički utjecaj, [1]tako da je dobar dio novoproglašenih fanariotskih vladara dunavskih kneževina Moldove i Vlaške, (između 1711.-1821.) bio iz redova dragomana.
Nakon propasti Osmanskog carstva uloga dragomana je prestala postojati, iako su još i u drugom dijelu 20. vijeka mnoge ambasade po arapskom svijetu i dalje upošljavale tumača - kurira poznatog kao kavas, čija je uloga ipak bila samo ceremonijalna. [1]
Fini opis dragomanskog posla i diplomatskih prilika po osmanskim zemljama dao je Ivo Andrić u svom dijelu Travnička kronika. Oba travničkakonzula, i austrijski Miterer i francuski Davil, imaju svoje dragomane Davnu i Rotu, koji im pomažu da shvate zemlju i ljude u koju su poslani (ali im to naravno ne uspjeva). [2]
