Dekadencija

Za ostala značenja, vidi Dekadencija (razvrstavanje).

Orgije u carskom Rimu, slika Henryka Siemiradzkog iz 19. vijeka, koji predstavlja "klasičan" prikaz dekadentnog stila života u prošlosti.

Dekadencija (fran. dékadence, opadanje) općenito: izrođavanje, postepeno nestajanje energije, stvaralačke moči, simptom propadanja, iscrpljenja ili rasula, nazadovanje. Dekadencija je pojam kojim se opisuje postepeno propadanje ili slabljenje nekog pojedinca, organizacije, kulture, društva ili civilizacije izazvano pretjeranom uživanju u luksuzu, te zajedno sa njim vezanom gubitku nekadašnjih moralnih i drugih temeljnih načela. Koncept je popularnost stekao u evropskoj historiografiji 18. vijeka kada se upravo kroz taj proces nastojala objasniti propast Rimskog Carstva, a potom i nestanak drugih nekoć moćnih država i civilizacija.

Za razliku od tog uprošćenog tumačenja iluministi prosvjetiteljstvo) smatraju, poput Ch. Montesquieua da su bitni uzroci dekadencije defekne poliičke institucije koje dovode do propasti postojećih dobrih običaja i vrlina, a Rousseau je interpretira kao popratnu pojavu civilizacije koja je prirodnog čovjeka riješila njegove dobrote. Kasnije su taj termin preuzeli i ostali filozofi i sociolozi kako bi tumačili određene kulturne, društvene i druge procese u suvremenim zapadnim društvima. Različite socijalno-političke teorije smatraju dekadenciju određenih društvenih i ekonomskih formacija rezultatom nemoći vladajuće klase da u postojećim konzervativnim oblicima privrede organizira i razvija daljnji porast proizvodnje.

Pojam dekadencije se krajem XIX. vijeka u Evropi počeo koristiti za književna i umjetnička djela postromantičarskog razdoblja, karakterizirane teorijom l'art pour l'arta (larpurlartizam Th. Gautiera) i subjektivnom pobunom pjesnika (Ch. Baudelaire, A. Rimbaud, P. Verlaine), ne kao odraz dekadencije društva već protiv vulgarnog utilitarizma i proračunatosti dehumaniziranog fin de sieclea Za tu vrstu umjetničke dekadencije karakteristična je deviza Th. Gautiera: 'Istinski je lijepo samo ono što ne može služiti ničemu ... sve što je korisno ružno je.' Lomeći se često u protestu prema apsurdu konkretne životne egzistencije, ta se dekadencija gubi najčešće u egzotici, misticizmu, neuravnoteženosti,i boemstvu razočaranih 'poetes maudits' što u svojim lucidnim bljeskovima nagovješćuju proročki simptomatično rasulo vrednota samozadovoljnog građanstva.

U staroj grčkoj filozofiji Pironov skepticizam, u novijoj filozofiji Šopenhauerov pesimizam, a u novije doba pojedine teze egzistencijalima, predstavljaju filozofiju dekadencije. Niče je smatrao da je dekadencija uvijek rezultat opadanja u čovjeku ili nekom vremenu 'volje za moć', odnosno životnog elana uopće, a posljedica toga je nemoć stvaralasšva.

.

Povezano

• Pad Rimskog Carstva
• Propast Zapada
• Fin de siècle

Vanjske veze

• Collection of the articles of the International Communist Current on the Theory of Decadence
• Chronology of Decadence Arhivirano 2018-06-06 na Wayback Machine-u
• Decadence, symbolist, and the fin de siècle: a notebook