Film započinje molitvom u internatu za slijepe dječake u Teheranu, gdje učitelj pušta kasete dječaka tražeći čija kaseta je čija. Među dječacima je i Maumer Ramezani, glavni lik filma. On uzima svoju kasetu na kojoj je snimljeno pjevanje njegove bake, i sprema se za polazak kući s obzirom da je kraj školske godine i roditelji dolaze po djecu.[1]
Njegov otac, Hašem Ramezani, posramljen i opterećen sinovim sljepilom, kasno stiže da ga povede kući. Osim toga, on prethodno pokušava nagovoriti direktora internata da Muamera zadrže i tokom ljeta. Njegova žena je umrla, pa on sada želi oženiti drugu devojku iz sela i priprema vjenčanje. Hašem djevojku prosi poklonima i njen otac odobrava vjenčanje. Ipak, on sakriva činjenicu da ima slijepog sina, jer se plaši da će ga djevojčina porodica odbiti.
Već na početu dolazi do simbolične scene, kada Muamer čuje cvrkutanje ptice. On prvo tjera mačku koja se okolo šunjala, za koju osjeća da sprema nešto loše. Svojim razvijenim čulom sluha, on povrijeđenu i slabu pticu koja je ispala iz gnijezda nalazi i, iako slijep, penje se na drvo, te opipavajući okolno granje pronalazi gnijezdo i vraća pticu unutra.[2]
Muamer i Hašem se vraćaju kući, u selo pokraj Kaspijskog mora, nakon višesatnog putovanja sjeverno od Teherana. Muamer ide po brdima njegovog sela sa svoje dvije sestre, mlađom Hanije i starijom Bahare. On opipava prirodu oko sebe, sluša zvukove životinja i imitira ih. Zvuke koje čuje shvaća kao jezik prirode[1][3][4][5] Muamer objašnjava baki da ptice zapravo razgovaraju, prave gnijezdo i traže hranu. Nakon šetnje sa bakom, Muamer odlazi u seosku školu i oduševljava đake čitanjem Brailleovog pisma.
I dalje se plašeći da će porodica njegove potencijalne žene ako sazna za Muamera otkazati vjenčanje, otac ga ostavlja slijepom stolaru Aliju Fatemiju koji živi blizu njihovog sela. Ali prihvaća Muamera za šegrta, i već prvi dan pokušava mu objasniti razlike između vrsta drveta. Međutim, tužan jer ga je otac ostavio, Muamer počinje plakati, te kaže da ga Bog ne voli. Ali ga tješi i kritizira, govori mu da muškarac nikad ne plače i pita ga nedostaje li mu već porodica, a Muamer mu plačući objašnjava situaciju. Scena se završava tako što Ali, pogođen Muamerovim riječima, odlazi.
Muamerova baka teška srca prihvaća činjenicu da je Hašem odveo Muamera kod slijepog stolara i razbolijeva se. Napušta seoski dom i odlazi u šumu, a Hašem je pokušava nagovoriti da se vrati, ispitujući svoju sudbinu. Hašem kasnije iznervirano viče na majku i prati je dok odlazi. Ona se na putu onesvijesti pa je Hašem odnosi kući, gdje umire. Mladina porodica to shvaća kao loš predznak i otkazuje vjenčanje.[3]
Shrvan činjenicom da je ostao sam sa kćerkama, Hašem odlučuje vratiti Muamera kući. On se prisjeća trenutaka srama i tuge uslijed njegovog i sinovog stanja. Hašem postavlja Muamera na konja, te kreću u selo. Na putu, moraju preći mali drveni most. Most se uslijed opterećenja konja ruši, pa Muamer i konj upadaju u brzu rijeku. Otac neko vrijeme stoji nepomičan, razmišljajući da li uskočiti u vodu ili ne. Konačno uskoči, ali voda obojicu odvlači nizvodno.
U posljednjoj sceni, Hašem se budi na obali Kaspijskog mora, te vidi Muamera kako nepomično leži malo dalje od njega. On podiže Muamerovo tijelo i plače. Međutim, na samom kraju, dječakova desna šaka i prsti počinju se pomicati, na način koji simbolizira „čitanje“ prirode. Istovremeno, njegova šaka također biva obasjana žutom svjetlošću zalaska Sunca, što simbolizira Muamerovu mogućnost da osjeti Boga i raj što je i želio, odakle dolazi i naslov filma.[3][5]
Filmski citati
Znate, mene niko ne voli... Čak ni moja baka... Oni bježe od mene zato što sam slijep. Kad bih samo mogao vidjeti... Želim ići u seosku školu sa ostalom djecom. Ali, sada moram u školu za slijepe, na drugom kraju svijeta... Naš učitelj kaže da Bog voli slijepe više od ostalih zato što oni ne mogu vidjeti... Ja sam mu rekao: "Ako je tako, On nas ne bi učinio slijepim... tako da Ga ne možemo vidjeti." On je odgovorio: "Bog nije vidljiv. On je svuda. Možeš Ga osjetiti. Možeš Ga vidjeti kroz svoje dodire." Sada posežem svugdje za Bogom, do dana kada Ga moje ruke ne budu dodirnule i rekle Mu sve, čak i sve tajne u mom srcu.
Samo želiš da mi prkosiš, zar ne? To sam uradio za njegovo dobro! Što sad trebam uraditi? Što sam skrivio da moram brinuti o slijepom djetetu do kraja života? Tko će brinuti o meni kad budem star i slab? Zašto mi taj tvoj veliki Bog ne pomogne da se riješim ove bijede? Za što bi mu bio zahvalan? Za stvari koje nemam? Za moju bijedu? Za slijepo dijete? Za izgubljenu ženu? Gdje mi je otišlo pet dobrih godina? Ovo sam ja – siromašan, očajan čovjek! Izgubio sam oca tako rano da ga se jedva sjećam! Tko meni pomaže? Tko brine o meni? Idi! Idi gdje hoćeš!
Režiser filma Madžid Madžidi je u martu 2000. za The New York Times izjavio da je inspiraciju za snimanje ovakvog filma dobio promatrajući četiri slijepa dječaka i njihova reagiranja na okruženje, prvenstveno prirodu.[9] On je okupio glumce amatere, a jedini profesionalni glumac na snimanju bio je Husein Mahdžub (Hašem Ramezani, Muamerov otac). Iako je doslovni prijevod naslova filma „Boja Boga“ (engl.The Color of God), on je međunarodno distribuiran pod nazivom „Boja raja“ (engl.The Color of Paradise), tako da film ne bi bio shvaćen kao prvenstveno religijske prirode.[10]
Kritike filma
Film „Boja raja“ je prvi put prikazan 8. 2.1999. na iranskom Filmskom festivalu Fadžr. To je jedini veliki iranski filmski festival na kojem je film učestvovao. Film je osvojio nagrade Kristalni simorg za najbolji zvuk, nagradu publike i posebno spominjanje, dok je Mohsen Ramezani osvojio nagradu za najboljeg glumca, a Husein Mahdžub nagradu za najboljeg sporednog glumca.[11]
Dana 1. 9. iste godine, film je učestvovao na Festivalu svjetskog filma u Montrealu i na njemu je dobio glavnu nagradu tj. Grand Prix des Amériques. Specijalnu nagradu žirija i specijalnu nagradu mladog žirija film je iste godine dobio na Međunarodnom filmskom festivalu u Gijónu. Sljedeće godine je dobio posebno spominjanje na Dječjem filmskom festivalu u Giffoniju i nagradu Lino Brocka na Cinemanili, gdje je i Husein Mahdžub dobio nagradu za najboljeg glumca. Na Festivalu akcijskog i avanturističkog filma u Valenciennesu film je dobio glavnu nagradu i nagradu publike. Iste godine, filmu je Udruženje filmskih kritičara San Diega dodijelilo nagradu SDFCS, a 2002. je uslijedila nagrada UFCA od Udruženja urugvajskih filmskih kritičara.[12]
Godinu dana nakon premijere (2000.), film je puštan u kinima širom svijeta. U SAD je kino-premijera bila 24. 3., a film je puštan samo u pojedinim gradovima, dok je na DVD-u izašao 19. 9.2000. godine.[13] Web-stranica Rotten Tomatoes je na temelju 31 kritike film ocijenila sa 7,6 od mogućih 10, dok je 87% kritika bilo pozitivno. Osim toga, tokom 2014. od 5686 ocijena posjetitelja stranice, njih 96% reklo je da im se film sviđa, što Rotten Tomatoes zaključuje ocjenom publike 4,2 od mogućih 5.[13] Posebno uspješan film je bio u Švicarskoj gdje je prodano preko 47.000 karata (što je 0,6% od ukupno 7,785.800 Švicaraca 2009.; dakle, film je pogledao svaki 167. Švicarac),[14] dok je u SAD prodano 330.000 karata,[14] sa zaradom od preko 1,800.000 USD za pola godine prikazivanja.[15]
„Boja raja“ je 2000. bio iranski kandidat za Oscara i mladog umjetnika za najbolji strani film, ali na kraju nije prošao među nominirane.[11] Glavni glumac Mohsen Ramezani je nominiran kao mladi umjetnik za najboljeg mladog glumca. Film je nominiran i za nagradu OFCS Udruženja internetskih filmskih kritičara i nagradu ALFS Udruženja londonskih filmskih kritičara 2001., kao i za Grand Prix Asturias na Filmskom festivalu u Gijónu 1999. odnosno nagradu Chlotrudis 2001. godine.[12]
Većina međunarodnih kritika bila je pozitivna. Roger Ebert je za Chicago Sun-Times rekao da je film prožet nježnošću i ljepotom – porodični film koji postiđuje površnost komercijalnih proizvoda kao što su Pokemoni i njihov vrijednosni sistem baziran na moći i pohlepi.[1] U njemačkom kritičkom časopisu Film-dienst pisalo je 2001. – Bajkovita priča koja slikovito i osjećajno prikazuje zastarjelu moć i simboliku čula, i sve to kombinira sa temeljnim pitanjima ljudskog postojanja.[5]
