Šefket Kurt sa svoje sedmero djece u Banjoj Luci, 1923.Legitimacija narodnog poslanika Skupštine NR Bosne i Hercegovine, Šefket ef. Kurta
Muhamed Šefket ef. Kurt rođen je u Travniku 1879. godine, gdje završio mekteb i počeo učiti u medresi pred svojim ocem Fadilom. Kad mu je 1893. godine otac umro, otišao je iz Travnika u Mostar djedu hadži Ahmetu gdje je završio ruždiju i jednu godinu slušao predavanja poznatog mostarskog alima Ali Fehmi ef. Džabića, muftije i borca za vjersku autonomiju bosanskohercegovačkih muslimana. Godine 1895., nakon smrti djeda Ahmeta, otišao je u Sarajevo i upisao se u
Kuršumliju medresu iz koje je nakon godinu dana otišao studirati u Istanbul. Tamo je studirao punih deset godina i otišao u Damask radi učenja arapskog jezika. Po povratku u Bosnu i Hercegovinu 1908. godine postavljen je za imama i hatiba hadži Ali-begove džamije i muderisa njegove medrese u Travniku.
S obitelji živi u Travniku do 1914. godine. Šefket ef. Kurt se 1914. godine seli u Banjaluku, gdje je postavljen na mjesto muftije. U Tuzlu je stigao 1925. godine i ostao muftija sve do 1933. godine, kada je izabran za člana Ulema-medžlisa u Sarajevu. Umirovljen je 1936. godine.[1]
Početkom rata 1941. godine 108 najviđenijih sarajevskih Bošnjaka usvojilo je rezoluciju u kojoj se konstatuje teško stanje i progon srpskog stanovništva i traži da se to prekine. Slične rezolucije su donesene u Banjoj Luci, Prijedoru i Bijeljini. U Mostaru takva rezolucija je osvojena 21. listopada 1941. godine. Dana 11. prosinca 1941. godine izglasana je i Tuzlanska rezolucija. Njen prvobitni tekst bio je napisan u izuzetno oštrom tonu, pa je odlučeno da se tekst ne šalje, nego da u Zagreb ode delegacija od jedanaest Bošnjaka i tri Hrvata i da usmeno prosvjeduje u vladi Nezavisne Države Hrvatske zbog zločina. Same rezolucije nisu postigle veći uspjeh, a progoni, ubojstva i mučenja su nastavljeni.
Badnja večer u zimu 1942. godine trebalo je da bude i posljednje u životima nekoliko stotina pravoslavnih Srba, jer su ustaške vlasti u okupiranoj Tuzli namjeravale srušiti Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice. Usporedo s rušenjem tuzlanske pravoslavne crkve, ustaše su namjeravale počiniti masovnu egzekuciju civila srpske etničke pripadnosti na Badnjak.
Informacija o pripremi monstruoznog ustaškog plana doprla je do Šefketa ef. Kurta, koji je okupio ugledne Tuzlake i sročio rezoluciju koja je dostavljena njemačkim okupacionim snagama. Potpukovnik Wist, njemački komandant grada, hitro je reagirao, te su po Tuzli istaknuti plakati s upozorenjem "da nitko nikoga ne smije zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi [Badnjak i Božić]".
Poslije rezolucije upućene njemačkim okupacionim snagama, Šefket ef. Kurt i hadži Hasan-aga Pašić, nekadašnji gradonačelnik Tuzle, predvodili su delegaciju koja se sastala s Andrijom Artukovićem, ministrom unutrašnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske, inače jednim od najbližih suradnika Ante Pavelića. Njihov razgovor nije bilo nimalo prijatan, a u jednom trenutku, kako će kasnije ispričati svjedoci, Artuković je repetirao svoj luger i krenuo na Kurta i Pašića. Preostali članovi delegacije tuzlanskih uglednika poručili su Artukoviću da će cijela Tuzla "otići u šume", ako ubije Kurta i Pašića. Ovo je odvratilo Artukovića od namjere.
Dvojica sinova Šefket ef. Kurta, Asim i Enver poginuli su kao pripadnici partizanskih jedinica u NOB-u.
Šefket ef. Kurt ostao je u Tuzli sve do smrti. Preminuo je 21. lipnja 1963. godine u 84. godini. Desetak tisuća građana Tuzle i okoline (pripadnika svih etničkih i vjerskih zajednica) došlo je na njegovu dženazu, a dirljiv govor održao je prota Đorđe Jovanović. Uslišena je intimna i neuobičajena molba prote Jovanovića, da on bude taj koji će u efendijin grob sići prije njega, dočekati tabut s efendijinim tijelom i položiti ga u grob.
Osobnu knjižnicu Šefketa ef. Kurta poslije smrti njegov sin dr. Alija Kemal poklonio je Gazi Husrev-begovoj knjižnici u Sarajevu. Ulica pored Mejdanske džamije u Tuzli danas nosi ime Šefketa ef. Kurta. Godine 2020. snimljen je dokumentarni film "Efendijin zavjet", koji ima za cilj da podsjeti na muftijin herojski čin u spašavanja tuzlanskih Srba.
»S dubokim poštovanjem mislim i na tuzlanskog muftiju Muhameda ef. Kurta, dinamičnog, plemenitog, neustrašivog čovjeka. Svoj zaista veliki ugled muftija je založio da bi spasavao ljude iz ustaškog zatvora. (…) Kad je umro, na pokop je došlo desetak hiljada ljudi, među kojima najviše Srba – seljaka iz okoline Tuzle. Potresan govor nad grobom održao je pravoslavni sveštenik Đorđe Jovanović, "crveni pop", koji je cijeli rat proveo u koncentracionom logoru Dahau i čudom ostao živ.[2]«
