Naziv potječe od pridjeva vojni (u značenju: ono što pripada vojniku, vojsci) i imenice ordinarijat (od lat.ordinariatus, u crkvenopravnome značenju: služba ordinarija, to jest služba rimskoga prvosvećenika, dijecezanskogabiskupa i drugih koji, pa i privremeno, stoje na čelu neke mjestne Crkve ili zajednice s njom kanonski izjednačene, kao i svih onih koji u njima imaju opću redovitu izvršnu vlast u skladu s kanonskim propisima)[1]
Kanonsko pravo vojni ordinarijat u svemu izjednačuje s biskupijom i često se umjesto naziva vojni ordinarijat rabi naziv vojna biskupija. Vojni ordinarijat ima ustroj biskupije. Ta je ustroj, međutim, prilagođen potrebama i posebnim prilikama u kojima vojni ordinarijat djeluje u miru i u ratu.
Pod vojni ordinarijat u dušobrižničkome smislu spadaju svi vjernici katolici, pripadnici oružanih snaga i građansko osoblje na služni u oružanim snagama te članovi njihove obitelji (suprug ili supruga i djeca), odnosno oni koji s njima stalno stanuju.
↑Usp. Zakonik kanonskog prava proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima, hrvatsko izdanje: Glas koncila, Zagreb 1966.; latinski izvornik, s izvorima (Codex Iuris Canonici auctoritate Ioannis Pauli PP. II promulgatus, fontium annotatione auctus), Libreria Editrice Vaticana, 1989., kanon 134.