Vladimir Ardalić (Đevrske, 9. studenoga 1857. – Đevrske, 25. studenoga 1920.), hrvatski etnograf.
Životopis
Završio je samo tri razreda pučke škole. Na njegovu su izbrazbu utjecala znanja, kulturna memorija
i ponajviše imaginacija, stečeni u kući strica Jakova koji je bio paroha u Đevrskama koji ga je posinio.
Ardalić je bio samouki etnograf, vrlo nadaren za tu struku. Jedan je od najobjavljivanijih suradnika Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena. Sociokulturno je bio jedan od najvećih marginalaca među suradnicima časopisa.
Bio je tolike kreativne energije koju je uspio materijalizirati u velikim etnografskim i arheološkim projektima. S jedne strane to su bili Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, odnosno dr Antun Radić. S druge strane, tu je bio fra Lujo Marun i njegovo Hrvatsko starinarsko društvo. Ardalić je godinama, bio jedan od najbližih suradnika fra Luje Maruna u ovom društvu (sve do 1913.). Ova ga je suradnja i politički orijentirala. Pravoslavni Hrvat, među rijetkima u oba gornja slučaja. Ardalićeva su uvjerenja i ponašanja ponekad bila krajnje ambivalentna. Bio je vatrena hrvatstva.
Ardalićev stvarateljski rat poticali su Antun Radić i Dragutin Boranić, no mučili su se s nalaženjem primjerene komunikacije s njime, jer s njime nije bilo jednostavno surađivati. Ardalićev slučaj navodi na zaključak da je akademijin Odbor za narodni život i običaje imao dublje kulturološke kontroverze u radu: elitni kulturni projekt „otkrića naroda“ htio je graditi oslanjanjem na nadarene obične ljude, ne uzimavši u obzir činjenicu da je za takvo nešto potrebno uspostaviti prikladni način komuniciranja.
Citat
»A i ja sam blizo dva mjeseca putovao po našoj općini, sa jednim provodićom za numeriranjem kuća, ... te mene kao seļaka da zamjenim svoje gospodu gradske kolege bijaše red dopao, pa će tako i za popis pučanstva, zašto našim nadri srbakovićima oće srce da pukne, jer u popisu pučanstva valja staviti kakvim se jezikom ovuda govori, a ja ću ļepo zapisati da se govori rvacki, a ne srbsko-hrvatski."«
Izvori
