Ovaj je članak potrebno napisati enciklopedijskim stilom. (Rasprava)Enciklopedijski članci pišu se sažeto, nekićenim i neutralnim jezikom.
Vinko Zulim Virulica (Trogir, 1954.), hrvatski konzervativni političar i turističko-športski djelatnik, prvi načelnik općine Seget, predsjednik HDZ-a Seget, član Središnjeg odbora HDZ-a[1] i bivši saborski zastupnik.[2][3] Spada među najneaktivnije[4] saborske zastupnike kao i najdugovječnije općinske načelnike.[5]
Rođen u Trogiru (tadašnja NRH / FNRJ).
Obitelj Zulim[6] Virulica potječe od starog segetskog roda Marjanović. Po majci potječe iz stare trogirske obitelji Buble[7]-Bogić.
Osnovnu školu završava u Trogiru, a srednju tehničku školu u Splitu. Nakon završetka srednje tehničke škole zapošljava se u tvrtki "Elektrodalmacija" Split, pogon "Elektra" Trogir gdje radi kao tehničar od 1977. do 1993.
Za vrijeme obnašanja funkcije općinskog načelnika izvanredno studira, te 1997.g. diplomira na Pravnom fakultetu u Mostaru.[8] Službeni saborski životopis navodi da je diplomirao u Splitu.[2]
U razdoblju od 1994. do 1996. predsjednik uprave HNK Trogir. Između ostalog, na njegovu inicijativu klub mijenja ime iz "Slaven" u "Trogir". Uvodi obveznu molitvu "Oče naš" prije svake utakmice te postavlja raspelo u svlačionicu kluba što su mu, kaže, mnogi zamjerili.
Član Izvršnog odbora Nogometnog saveza SD županije pod predsjedanjem Vedrana Rožića od 1994. U razdoblju od 2004. do 2008., odnosno do trenutka preoblikovanja kluba u š.d.d. i raspuštanja dotadašnje Skupštine kluba kao udruge, član Skupštine HNK Hajduk Split.[8] Godine 2015. pokušava ući u Nadzorni odbor "Hajduka" međutim odbijen je zbog sukoba interesa utvrđenog na povjerenstvu.
Turističke funkcije
Bio je zamjenik predsjednika Nadzornog odbora Apartmana Medena u Segetu Donjem.[9] Predsjednik Skupštine TZ Seget.[10]
Godine 1993. izabran za načelnika novoformirane općine Seget te uvjerljivo pobjeđuje na svim sljedećim izborima kao kandidat HDZ-a.
Njegovo političko djelovanje obilježeno je nizom skandala počevši od optužbi za prijetnje i zastrašivanja,[12][13] pogodovanje krupnom kapitalu,[14] komunalni nered,[15] devastiranje obalnog pojasa,[16] nepotizam,[17][18] netransparentno trošenje općinskih sredstava,[19][20][21] podilaženje kleru,[22][21] lažiranje statusa branitelja i diplomanta, krađu državnog zemljišta, oštećivanje spomenika NOB-a, veličanje NDH,[23] izbacivanje oporbenih vijećnika sa sjednica[10][24] pa do fizičkih i usmenih napada, a koji su izazvali pažnju medija te šire hrvatske javnosti.[25][26][27][28][29][24][30][31][32][14][33][34][35][36][37][38][39][40][41]
Protiv njega je navodno podignuto preko 30 kaznenih i prekršajnih prijava. Zulim uporno odbija bilo kakav razgovor te istupe u medijima.[42]
Nekad vrlo blizak s Josipom Manolićem kojega je svojedobno proglasio počasnim građaninom općine Seget da bi mu kasnije oduzeo taj status nakon Manolićevog istupanja iz HDZ-a.[nedostaje izvor]
Manolić te Zulimov kum Zvonimir Marković[43]uz bivšeg djelatnika jugoslavenskih represivnih službi Milivoja Kujundžića[44] bili su svojedobno jedni od glavnih lobista u tijelima vrhovne vlasti u Zagrebu za dolazak Vinka Zulima na čelo općine Seget.
Zulim je i sam bio predmet verbalnih i pisanih prijetnji te zastrašivanja aktiviranjem eksplozivnih naprava,[45] međutim, nikad se nije otkrilo tko je stajao iza navedenih djela.
Godine 2021. se odlučuje ne kandidirati na izborima za općinskog načelnika te je aktivan kao zastupnik u Hrvatskom saboru.
Nakon stupanja na saborsku dužnost na imovinskoj kartici službeno prijavljuje da živi samo od plaće.[46]
S drugom suprugom ima četvero djece od kojih je najstariji profesionalni nogometaš Marin Zulim.[47]
Obiteljska povijest
Njegovi djed Vice i baka Ivanica r. Ševo smaknuti su tijekom 2. svjetskog rata zbog optužbi za špijunažu u korist Talijana.
Zulim je tvrdio da je njegova obitelj likvidirana radi svog antikomunizma i katoličanstva te zato što kao bogata obitelj povratnika iz Amerike nisu htjeli financirati partizanski pokret. Sličnu sudbinu je doživjela i njegova prabaka Jela koja je likvidirana s kontroverznim svećenikom ljubitovačke župe rodom iz Segeta Donjeg don Petrom Špikom[48][49]pod optužbom da su svečano dočekali Nijemce nakon njihovog ulaska 1943. u Trogir.
Nakon likvidacije roditelja njegov otac Marin te njegove četiri sestre Tonka, Marija, Roza i Sandra odlaze kao siročad u ustaško prihvatilište u Borovo Naselje kraj Vukovara[50] da bi se pred kraj rata pred slom i nakon pada NDH povlačili pred Jugoslavenskom armijom skupa s postrojbom Rafaela Bobana prema austrijskoj granici.
Tamo su završili u američkom logoru za jugoslavenske političke izbjeglice koji su ih predali talijanskim vlastima.
Marinova sestra Tonka ud. Majer koja je brodom iz talijanske Genove izbjegla u Argentinu aktivirala se u HOP-u.
Otac Marin vratio se u Seget Donji a kao malodobno dijete osuđen je na 9 mjeseci zatvora te je tako postao "najmlađi hrvatski politički uznik".
U zatvoru se upoznao s blaženikom kardinalom Alojzijem Stepincom koji je služio svoju kaznu osuđen od novih komunističkih vlasti.
Od tada vjerojatno[nedostaje izvor] ide i Marinovo a kasnije i Vinkovo poznanstvo s Josipom Manolićem koji je tada bio šef svih zatvora u Hrvatskoj a kako je govorio - osobno je vozio Stepinca u njega.[nedostaje izvor]
Mlađa sestra Merica ud. Bešker je također aktivna u lokalnoj politici.
Izvori
↑Vodstvo. www.hdz.hr. Pristupljeno 21. listopada 2021.
↑ abZastupnik data 1376. Croatian Parliament (engleski). Pristupljeno 17. listopada 2021.
