Vinko Puljić rođen je 8. rujna1945. u mjestu Priječani pored Banja Luke kao dvanesto od trinaestero djece Ivana i Kaje Puljić.
Vinka je krstio fra Jozo Loparević, 9. rujna1945. u crkvi sv. Ante Padovanskog u banjolučkom naselju Petrićevac. Majka Kaja umrla je 1948. godine kad je Vinko imao tri godine. Njegov se otac ponovno ženi za Anu Jurić, 1949. godine, s kojom je imao još osmero djece.[1]
U rodnom mjestu završava osnovnu školu u tadašnjem obližnjem nacionaliziranom trapističkom samostanu Marija Zvijezda, a u jesen 1961. odlazi u Međubiskupijsko dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu gdje pohađa Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju. Tamo je završio prva dva razreda srednje škole, a treći i četvrti razred u Sjemeništu u Đakovu. U Đakovu je završio teološki studij na Visokoj bogoslovskoj školi. Đakovački biskup Stjepan Bäuerlein zaredio ga je za svećenika banjalučke biskupije, 29. lipnja1970., u đakovačkoj katedrali.[1]
Nakon svećeničkog ređenja tri je godine službovao kao župni vikar u Banjoj Luci, a zatim nekoliko mjeseci kao župnik u župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Sasini kod Sanskog Mosta. Nakon toga je imenovan, 1973., župnikom u župi Svetoga Ivana Krstitelja Ravska kod Ljubije. Na toj službi ostaje narednih pet godina. Od ljeta 1978. bio je duhovnik sjemeništaraca u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević” u Zadru. Na toj službi ostaje devet godina. Banjalučki biskup Alfred Pichler, 1988., imenuje ga župnikom župe Svetoga Roka u Bosanskoj Gradišci gdje ostaje nepune dvije godine. U jesen 1990. postavljen je za vicerektora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, gdje ostaje samo dva mjeseca.[1]
Vodio je pripreme za doček pape Ivana Pavla II. u opkoljenom Sarajevu na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije, 8. rujna1994., ali je dolazak bio onemogućen. Papa je Sarajevo posjetio 12. i 13. travnja 1997. godine.[1]
U siječnju 1995. godine, bio je izabran za prvog predsjednika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Tu službu je obavljao u tri navrata: od 1995. do 2002., od 2005. do 2010. te od 2015. do 2022. godine. Također, obnašao je i službu predsjednika Caritasa Bosne i Hercegovine.[1]
Za vrijeme njegovog biskupovanja utemeljeno je više katoličkih školskih centara te ponovno pokrenuto Nadbiskupsko sjemenište. Također, Vrhbosanska katolička teologija je 2009. godine uzdignuta na razinu Katoličkog bogoslovnog fakulteta te je od 2013. godine postao punopravna članica Univerziteta u Sarajevu.[1] U srpnju 1997. bio je jedan od osnivača Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine te je u nekoliko navrata bio i predsjednik spomenutog Vijeća. Godine 2002. ponovno je pokrenuo izdavanje Katoličkog tjednika, a 2006. je utemeljio Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije.[1]
Od 2006. godine bio je član Povjerenstva za ispitivanje Marijanih ukazanja koje je pod nazivom „Međunarodno istražno povjerenstvo o Međugorju” osnovano 17. ožujka2010. godine.[1]
Govoreći na Biskupskoj sinodi 2004. godine kardinal Puljić se požalio kako su navodna ukazanja u Međugorju postala izvor podjele u Crkvi.[3]
Godine 2012. kardinal Puljić upozorio je na širenje vehabizma u jugoistočnoj Europi, posebno u Bosni i Hercegovini, navodeći da državne vlasti nisu u stanju to spriječiti. Istovremeno je upozorio na diskriminaciju katolika u bosanskohercegovačkom društvu zahtijevajući jednako postupanje prema katolicima u zapošljavanju, obrazovanju i drugim područjima.[4] Stav kardinala Puljića o odnosu s muslimanima, kao i pravoslavnima, Židovima i svima drugima je da dijalog nema alternativu, što je dokazao svojim konstantnim i aktivnim djelovanjem u Međureligijskom vijeću u Bosni i Hercegovini.[5]
Puljić je u svibnju 2016. izrekao kontroverznu izjavu koja je izazvala reakcije medija i javnosti.[6] U propovijedi u Zadru pozvao je žene da ne ulaze u seksualne odnose prije braka kako time ne bi postale »štrace«;[7] ta je riječ izazvala negativne reakcije, osobito od udruga protiv diskriminacije žena. Kardinal je kasnije izjavio da su njegove riječi izvađene iz konteksta, ali je priznao da je riječ koju je upotrijebio bila pregruba.[8]
Počasni doktorat iz humanističkih znanosti, državno sveučilište Grand Valley u Grand Rapidsu u Michiganu (1995.).[1]
Počasni doktorat , katoličko sveučilište Santa Maria, Arequipa, Peru (2001.).[1]
Nagrade
Međunarodna mirovna nagrada „Perdonanza” (Opraštanje), grad L'Aquila (2002.)[1]
Povelja udruge „Mare nostrum croaticum”, za poseban doprinos u očuvanju hrvatskih duhovnih i kulturnih vrijednosti (2011.)[1]
Priznanje Europskog pokreta u Bosni i Hercegovini, za razvoj tolerancije i kulture međureligijskog dijaloga (2012.)[1]
Plaketa Sarajevske županije, za izuzetan doprinos u očuvanju mira, porukama tolerancije i višedesetljetnog zalaganja za dijalog te uspjehe u međureligijskom, kulturnom i humanitarnom djelovanju na području Sarajevske županije i Bosne i Hercegovine (2022.)[9]