Vinko Kužina (Šibenik, 2. travnja 1921. – New York City, 1. listopada 2016.)[1], hrvatski građevinski inženjer, radijski voditelj i kulturni djelatnik među Hrvatima u SAD-u.
Životopis
U Hrvatskoj
Gimnaziju je završio u rodnomu Šibeniku maturiravši 1939.[2] Do 1941. studirao je građevinu na Tehničkome fakultetu u Zagrebu. Tijekom 1941. i 1942. radio je kao namještenik u Šibeniku, a u rujnu 1944. pridružio se partizanima.[2] Razvojačen je 1945.[3] i postavljen za nadglednika cesta šibenskoga kotara[2]. Jedan je od četvorice utemeljitelja građevinske tvrtke „Izgradnja” u Šibeniku, u kojemu radi do 1946. i ponovno nakon 1952.[2] 1946. nastavio je studij na zagrebačkome Tehničkom fakultetu[3], na kojemu je diplomirao 1952. U Šibenik se vraća 1952. gdje u „Izgradnji” radi kao voditelj izgradnje hala u Tvornici elektroda i ferolegura.[3]
Iseljeništvo u SAD-u
Dana 11. rujna 1956. sa suprugom Nadom i desetogodišnjim sinom Zoranom iselio se u Italiju, u izbjeglički logor u kojemu je bio predsjednik logoraške organizacije.[3] 1959., zahvaljujući američkim pilotima koje je spasio u II. svjetskom ratu[3], iz Italije odlazi u SAD te se zapošljava najprije kao radnik u čeličani u Pennsylvaniji, a 1962. u New Yorku dobiva posao u struci i uključuje se u društveni život američkih Hrvata.[3] Postaje tajnik, a potom i predsjednik Ujedinjenih Hrvata Amerike te je jedanaest godina bio glavni tajnik i tehnički urednik Vjesnika Ujedinjenih Hrvata Amerike.[2] Obnašao je dužnost predsjednika i glavnog tajnika Hrvatskog narodnog vijeća u New Yorku te od 1999. dopredsjednika Hrvatske akademije Amerike, čijim je članom od 1962.[2] Vodio je Hrvatsko pučko učilište, a bio je osnivač i predsjednik Zavičajnoga kluba Šibenika u New Yorku te povjerenik iseljeničkih tiskovina Hrvatska revija, Zajednica, Nova Hrvatska i svih hrvatskih novina u SAD-u.[3] 1969. je uz dvadesetoricu Hrvata osnovao Hrvatski radioklub u New Yorku, čijim je bio i predsjednikom[2], i pokrenuo „Glas slobodne Hrvatske”, prvu radijsku emisiju u SAD-u na hrvatskome jeziku.[3] U „Glasu slobodne Hrvatske” prvo je bio spiker, potom urednik. Umirovljen je 1989., a u Hrvatsku i rodni Šibenik prvi se put vratio 1990. Tijekom Domovinskoga rata aktivno je sudjelovao u promidžbi Republike Hrvatske i organizirao prikupljanje humanitarne pomoći preko Hrvatskoga centra za pomoć[2] za Zagreb, Zadar i Šibenik te Hrvate u Bosni i Hercegovini.[3]
Spomen
U suradnji s HRT-om snimljen je dokumentarni film Radijski dani Vinka Kužine scenaristice i redateljice Sandre Basso, na poticaj Nenada Bacha.[3] Osim premijere u Šibeniku krajem rujna 2022.[3][4], film je prikazan i u New Yorku.[5]
Izvori
