Krajem 2016. Wilson je izjavio da je ponovno u studiju i da snima album koji će biti objavljen iduće godine.[8] Na početku 2017. objavio je dva videozapisa koji prikazuju snimanje novih pjesama; u videozapisu objavljenu 5. siječnja prikazao je snimanje pjesme „Pariah”, a u videozapisu objavljenu 12. veljače snimanje pjesme „To the Bone”, na kojoj gostuje svirač usne harmonike Mark Feltham.[9][10] Wilson je 8. svibnja na Instagramu objavio popis pjesama, a idućeg dana objavio je prvi singl „Pariah”.[11][12] Istog je dana službeno najavio novi album i izjavio da će 2018. otići na europsku turneju, a 18. svibnja objavio je glazbeni spot za pjesmu „Pariah”.[13][14] Naknadno je objavio još četiri pjesme: „The Same Asylum as Before”, „Song of I”, „Permanating” i „Refuge”. U glazbenom spotu za „Permanating”, objavljenu 21. srpnja, pojavljuje se bolivudska plesna trupa.[15] Glazbeni spot za pjesmu „Nowhere Now” objavljen je 19. rujna,[16] a za pjesmu „The Same Asylum as Before” objavljen je 31. siječnja 2019.
To the Bone dobio je uglavnom pozitivne kritike. Na Metacriticu, koji glazbenim uradcima daje ocjenu od 0 do 100 na temelju prosječne ocjene recenzenata raznih publikacija, dobio je ukupno 77 bodova na temelju 12 recenzija, što označava „uglavnom pozitivne kritike”.[19]
Pišući za AllMusic, Thom Jurek dao mu je četiri zvjezdice od njih pet, izjavio je da su pjesme na albumu „vješto napisane” i da se cijeli uradak može ubrojiti među „najbolje Wilsonove radove”.[20] Jednaku mu je ocjenu dao i Philip Wilding u osvrtu za Classic Rock napisavši da je riječ o njegovu „najboljem i najpotpunijem samostalnom albumu dosad”.[21]
Brice Ezell dao mu je sedam bodova od njih deset u recenziji za PopMatters zaključivši: „Bez obzira na to o kojem je projektu riječ, Wilsonove pjesme određuje melankolija. Zbog beskompromisna veselja koje prožima To the Bone, [taj je album] dobrodošla dopuna njegovoj diskografiji.”[25] U osvrtu za Under the Radar Scott Dransfield dao mu je 7,5 boda od njih 10 i napisao je da „izvrsno predstavlja kvalitete Stevena Wilsona koje ga čine tako važnim kantautorom i producentom”.[26]
U manje naklonjenu osvrtu za Drowned in Sound Benjamin Bland dao mu je četiri boda od njih 10 izjavivši: „Ima zaraznih melodija, ali raštrkane su i često ubačene u pjesme koje zabrinjavajuće podsjećaju na mlake i nezanimljive pop-pjesme.”[22]
Zasluge
Glazbenici
Steven Wilson – gitara (osim na pjesmi „Song of I”); bas-gitara (na 1., 2., 3., 5., 8. i 11. pjesmi); klavijatura (osim na pjesmi „Blank Tapes”); vokal; programiranje (na 3., 9., 10. i 11. pjesmi); melotron (na pjesmi „Blank Tapes”); aranžman za zbor (na pjesmi „Song of Unborn”); produkcija; miksanje (osim pjesme „Permanating”)
Jeremy Stacey – bubnjevi (na 1., 2., 4., 5., 6. i 10. pjesmi)
Pete Eckford – udaraljke (na 1., 2., 6. i 10. pjesmi); tamburin (na pjesmi „People Who Eat Darkness”)
Adam Holzman – glasovir (osim na 4., 8. i 10. pjesmi); Hammondove orgulje (na 1., 2. i 6. pjesmi); klavinet (na pjesmi „To the Bone”); Wŭrlitzer (na 4. i 10. pjesmi); orgulje (na pjesmi „Refuge”); Solina String Ensemble (na 5. i 10. pjesmi); Fender Rhodes (na 8. i 10. pjesmi); Minimoog (na pjesmi „Song of Unborn”)
