Pojedini kritičari u pojavi svetosavskog nacionalizam unutar Pravoslavne crkve vide filetizam, koji je na Carigradskom saboru 1872. osuđen kao moderna hereza.[4]
Izraz svetosavlje se počeo koristiti u Srbiji krajem 1930-ih godina po osnivaču srpske crkve Svetom Savi, i njime je naglašavan etnički srpski karakter, nasuprot univerzalnom karakteru pravoslavne crkve.[4]
Analitičari smatraju da je svetosavlje "sofisticirana intelektualna konstrukcija" koja ima obilježja sakralizacije nacije i nacionalizacije religije; ono postavlja pravoslavlje u središte srpskog nacionalizma, zatvarajući tako prolaz nepravoslavnima u srpsku političku sferu.[1]
Neki autori izbjegavaju riječ svetosavlje za opisivanje te ideologije zato što ona »nema neposrednu vezu sa imenom i djelom Save Nemanjića«.[4] Oni naglašavaju da je Nikolaj Velimirović Svetom Savi pripisao nacionalizam kojeg kod njega nema.[4]
Povijest
Kraljevina Jugoslavija
Svetosavski nacionalizam kao ideologija je nastao je u vrijeme uspona fašizma u Europi, 1930-tih godina. Razvio ju je Nikolaj Velimirović (1880. – 1956.), episkop SPC, čiji politički stavovi do danas izazivaju podijeljenost javnosti.[5][6][7] Tokom 1930-tih Velimirović je bio glavni glas kršćanskog nacionalizma u Srbiji.[8] Zalagao za uspostavljanje društva na pravoslavnim kršćanskim tradicijama i srpskom obliku religioznog nacionalizma i monarhizma. U svom predavanju pod naslovom "Nacionalizam Svetog Save" na Kolarčevom narodnom sveučilištu u Beogradu1937. godine on je iznio kontroverznu tvrdnju da su pokušaji Adolfa Hitlera o njemačkoj nacionalnoj crkvi slične zamislima Svetog Save o narodnoj vjeri i crkvi:
»Ipak se mora odati priznanje sadašnjem njemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvidio da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u 20-om stoljeću on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svecu, geniju i heroju.[9]«
Velimirović nakon toga zaključuje da je Srbima taj posao napravio Sveti Sava još prije 700 godina, i "otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Europi".[9] Nikolaj Velimirović je propagirao odbacivanje "svih stranih običaja i površnih zapadnih tradicija", uključujući demokraciju, jednakost, individualizam, vjersku snošljivost i druge vrijednosti modernizma i prosvjećenosti.[8] On smatra da je arijevskoj rasi sudbina dodijelila ulogu glavni nositelja kršćanstva u svijetu.[10]
Izgradnji ove ideologije je doprinio i Dimitrije Ljotić, srpski desničarski političar i suradnik nacista tijekom Drugog svjetskog rata. On je bio veliki protivnik zapadne demokracije, pluralizma i individualističkog načela, a zalagao se za stalešku monarhiju i korporativističko uređenje društva (sabornost).[12] Veličao je seoske vrijednosti i tradicionalno uređenje društva po formuli: Bog u svemiru, kralj u državi, domaćin u domu.[13] Pod Velimirovićevim ideološkim utjecajima, Ljotić je osnovao svoj fašistički pokret Zbor čija su glavna načela bila: protukomunizam, borba protiv "židovske zavjere" i zalaganje za staleško uređenje države.[8] Ovaj pokret je nakon njemačke okupacije Srbije 1941. godine stavljen u službu nacističkog režima.
»Danas kako stoje stvari, nama jedino Berlin i Hitler mogu donijeti novu preporođenu svetosavsku Srbiju.[14]«
Tijekom vojne uprave u Srbiji (1941. – 1944.), antisemitizam je postao jedna vrsta "kulturološkog rodnog pojma" koji je, između ostalog, obuhvaćao komunizam, demokraciju, liberalizam, kapitalizam i ostalo.[15] Židovima je, pored kolektivne krivice za ubojstvo Krista, pripisivana i krivnja za francusku i listopadsku revoluciju, kao i za boljševizam koji je predstavljen kao "posljednja forma židovske pakosti".[15]22. studenog1941. u Beogradu je otvorena propagandistička Antimasonska izložba protiv komunista, Židova i masona, koju je financirao grad Beograd.
Za razliku od Ljotića, Velimirović je odbio suradnju s nacistima tokom okupacije, zbog čega je odveden u njemački logor Dachau.[8] U svojoj knjizi "Kroz tamnički prozor", napisanoj 1944. godine u logoru Dachau, Velimirović vidi kulturu kao "zbir svih zala", i predlaže da Crkva propiše jedan molitveni dan u godini, kad će se sav narod sa svojim starješinama moliti Bogu da ga spasi od kulture.[16] U istom spisu, Velimirović za izbijanje Drugog svjetskog rata optužuje gotovo sve suvremene ideologije Europe, osim fašizma, čiji izum pripisuje Židovima, odnosno "njihovom ocu vragu"[17][18]:
Zbog ovog i drugih tekstova, mnogi autori smatraju Nikolaja Velimorovića za bitnog ideologa srpskog antisemitizma.[19][20] Velimirovićevi antižidovski stavovi su bili mješavina religioznog anitisemitizma, koji je imao dugu povijest u kršćanstvu, i antisemitskih teorija zavjere iz 19. stoljeća, koje su bile rasprostranjene širom Europe uoči Drugog svjetskog rata.[8]
Dimitrije Ljotić je poginuo 23. travnja1945. kod Ajdovščine u Sloveniji prilikom povlačenja pred Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije. Nikolaj Velimirović je u nadgrobnom govoru istakao da je Ljotić bio veliki "kršćanski državnik" i da sada "pripada nebeskoj Srbiji".[21] Po završetku fašističke okupacije i uspostavljanju nove komunističke vlasti, Nikolaj Velimirović je, zbog bliskosti s Dimitrijem Ljotićem i povezanosti s političkom organizacijom Zbor, izbjegao iz zemlje.[8] Umire u egzilu.
SFR Jugoslavija
U razdoblju SFR Jugoslavije Nikolaj Velimirović je smatran suradnikom fašista i izdajnikom.[20] Crkva je bila odvojena od države, a Nikolajeva politička ideologija u Jugoslaviji nije imala javnih zastupnika ni pristaša.
Međutim, neke aspekte ove ideologije, posebno njen protuekumenski karakter, su razvijali pojedini teolozi Srpske pravoslavne crkve. U osudi "hereze ekumenizma" posebno su prednjačili Justin Popović i njegovi učenici.[22][23]
Nakon Titove smrti, sredinom 1980-ih godina, započinje proces rehabilitacije Nikolaja Velimirovića u Šabačko-valjevskoj eparhiji, gdje je kao episkop služio Jovan Velimirović, njegov sinovac.[24]
Raspad SFRJ
Raspadom SFRJ i dolaskom Miloševića na vlast, Srpska pravoslavna crkva je vraćena na političku scenu u Srbiji.[25] Pritom, svetosavski nacionalizam postaje dominantna struja unutar Srpske pravoslavne crkve.[20][25] Povjesničar Petar Atanacković smatra da je suština ideološkog programa SPC sadržana u tezi da snažna država u simbiozi sa snažnom pravoslavnom crkvom treba zajednički predvoditi jedno, u svakom pogledu homogeno, srpsko društvo.[26] Ova ideologija se pri tom oslanja na stara načela: "pravoslavlje-samodržavlje-sabornost" ili "bog na nebu-kralj na zemlji-domaćin u kući".[26] Atanacković smatra da Srpska pravoslavna crkva "očito teži postizanju jednog staleškog poretka", koji je postojao u srednjem vijeku, ali koji je izgubljen i koji stoga treba oživjeti.[26]
Tokom 1990-ih godina u Srbiji se javljaju pojedinci i skupine koje počinju javno zastupati ideologiju svetosavskog nacionalizma (Otačastveni pokret Obraz, Sveti Justin Filozof, Dveri srpske). Također, dolazi do obnovljenog zanimanja za ideologije Dimitrija Ljotića, Milana Nedića, Nikolaja Velimirovića i Velike Srbije.[27] Trojstvo svetosavskog nacionalizma - bog na nebu, kralj u državi, domaćin u obitelji - postaje jako učestala u govorima nacionalističkih prvaka.[27] Kao glasnogovornike nacionalizma unutar Crkve 1990-ih godina, kritičari navode sljedeća četiri episkopa: Amfilohija Radovića, Artemija Radosavljevića, Atanasija Jevtića i Irineja Bulovića.[20] Nacionalistička struja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi je smatrala Velimirovićevu rehabilitaciju načinom da se srpsko nacionalno biće "pročisti od sablasti komunizma".[20]Mošti vladike Nikolaja prenijete su u Srbiju u svibnju 1991. godine, u danima kada je započinjao rat na području bivše Jugoslavije.[25]
Tijekom raspada Jugoslavije 1990-ih, neke vladike i svećenici Srpske pravoslavne crkve su propovijedali nacionalizam, stavivši se otvoreno u službu vojske.[28] Patrijarh srpski Pavle se otvoreno izjasnio protiv takve pojave, ali nije mogao zaustaviti vladike u ratnim vremenima.[28] Suočavajući se sa zahuktalim nacionalizmom, srpski patrijarh je apelirao:
"Budimo ljudi, iako smo Srbi".[27] Patrijarh Pavle je 1990-ih otvoreno govorio da ne želi ni najmanju Srbiju ako će ona biti stvorena po cijenu smrti i jednog djeteta bilo koje vjere i nacije.[28]
»A ja kažem: ako bi trebalo da se održi Velika Srbija zločinom, ja na to pristao ne bih nikada; neka nestane Velike Srbije, ali zločinom da se održava – ne. Ako bi bilo potrebno i nužno jedino da se održi Mala Srbija zločinom, ja i na to ne bih pristao. Neka nestane i Male Srbije ali zločinom da se održi – ne. I kad bi trebalo da se održi posljednji Srbin, ja da sam taj posljednji Srbin, a da se održi zločinom – ne pristajem, neka nas nestane ali da nestanemo kao ljudi, jer nećemo onda nestati, živi ćemo otići u ruke Boga Živoga.[29]«
Nakon petolistopadskih promjena 2000. godine, u Srbiji dolazi do jačanja klerikalizma.[25] U studenom 2000. godine Arhijerejski sabor zahtijeva uvođenje vjeronauka kao redovnog predmeta u državne škole, a predstavnici Ureda za vjeronauk pri srpskoj patrijaršiji su priopćili kako bi "država morala pravoslavlje proglasiti državnom religijom, odnosno, da država Srbija treba potvrditi kao pravoslavna država".[25] Krajem iste godine odobravava se prisustvo svećenika u vojnim institucijama.[25]2001. godine je uredbom Vlade Republike Srbije vjeronauk uveden u državne škole kao izborni predmet.[25] U narednim godinama, lik i djelo Nikolaja Velimirovića bivaju rehabilitirani, a Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve ga 19. svibnja2003. godine kanonizira za sveca.
U ovom razdoblju, grupe koje zastupaju svetosavski nacionalizam počinju jačati. Jedna od njih, Otačastveni pokret Obraz, skreće na sebe pažnju javnosti nakon nasilnog gušenja povorke ponosa2001. godine.[30] Tijekom narednih godina, ova organizacija silom sprečava veliki broj političkih, kulturnih, umjetničkih i vjerskih manifestacija s čijom se suštinom ne slaže.[31] Obraz glasno zastupa svetosavski nacionalizam,[32] zalažući se za uspostavljanje kršćanskih vrijednosti, služeći se nasiljem kao sredstvom.[33] Vremenom je djelovanje Obraza skrenulo na sebe pažnju policije, koja je 2005. godine objavila izvještaj u kojem njihovu ideologiju ocjenjuje kao klerofašizam, mješavinu pravoslavnog klerikalizma i fašizma.[34]
»Mi hoćemo našu vojsku, srpsku vojsku, zato što smo, po riječima vladike Nikolaja Velimirovića, po krvi Arijevci, po podrijetlu Slaveni, a po srcu i duhu kršćani.[35]«
U nedjelju9. studenog2008. godine militantne pristaše svetosavskog nacionalizma, tzv. "obrazovci" su čak prekinuli i liturgiju u pravoslavnoj sabornoj Crkvi svetog Georgija u Smederevu, jer se nisu slagali s načinom na koji je izvođena.[36]9. svibnja 2009. u Sabornoj crkvi u Beogradu je održana je zadušnica Milanu Nediću, Dimitriju Ljotiću i njihovim pristašama.[37]
Kritičari ocjenjuju da je posljednjih godina odnos Srpske pravoslavne crkve prema ostatku kršćanskog svijeta sve više sektaški i da SPC vodi politiku izolacionizma.[14] Na katoličku Crkvu se isključivo gleda kroz Nezavisnu državu Hrvatsku, Pavelića, pokolje i Jasenovac.[14] Odnos prema pravoslavnoj Vaseljenskoj patrijaršiji je također loš zbog toga što se SPC protivi njenom ekumenskom opredeljenju.[14]
Obilježja
Obilježja svetosavskog nacionalizma su:
"Srbstvo", odnosno zalaganje za obnovu srednjovjekovnih srpskih vrijednosti (bogoljublje, viteštvo, sabornost[32]).
Pravoslavlje, odnosno srpska inačica pravoslavlja - svetosavlje.
Srpski filozof Pero Slijepčević1938. godine piše da je kršćanstvo svečovječansko, nadnacionalno, i kao takvo sasvim suprotno od kulta predaka. On kritizira stajalište "srpskog patrijarhalca" koji je ostao nasred puta i čije je kršćanstvo više nacionalno nego ekumensko.[46] Svetosavlje se smatra izvorom nesnošljivosti i protuzapadnjaštva u srpskom društvu.[47]
Izvještaj Helsinškog odbora za ljudska prava za 2007. godinu ocjenjuje da Srpska pravoslavna crkva zapostavlja univerzalne poruke evanđelja, klizeći u nacionalizam, i da su dva glavna obilježja njenog djelovanja antikomunizam i filetizam, kojima pokušava sprovesti "čišćenje" srpskog nacionalnog identiteta od posljedica komunističke ideologije.[48] Ista organizacija izvještava da su generatori antisemitizma u Srbiji razni desničarski pokreti i organizacije (Obraz, Sveti Justin Popović, Dveri srpske, Nomokanon...) koje djeluju uz blagoslov SPC.[49]
Sociolog religije Mirko Đorđević također žestoko kritizira pojavu antisemitizma među kršćanima:
»Isus je Židov, svi njegovi učenici su Židovi, njegov jezik je hebrejski i aramejski. Danas ćete u Beogradu pročitati bar 37 knjiga u kojima se tvrdi da su Židovi narod ubojica, da su Židovi ubili Boga. To je najogoljeniji zoološki antisemitizam koji šire neki Nikolaj i njegove pristalice ... Antisemitizam je sramota kršćanske civilizacije, jer svega ćete naći u evanđelju, ali ni govora o nekom nacionalnom, rasnom ili etničkom određenju ... Isusa, na kraju, nisu pogubili Židovi, baš ako hoćete tekstualno, nego rimska legija.[50]«
Đorđević ocjenjuje da su vodeći ljudi SPC tzv. justinovci i nikolajevci, koji su svojim konzervativnim shvaćanjima u sukobu su s tekovinama suvremenog društva.[51] On napominje da unutar SPC postoje i oni koji su za ekumenski dijalog, dok drugi ostaju "zarobljenici etnofiletizma", pa čak proglašavaju pravoslavnog carigradskog patrijarha Bartolomeja I. heretikom zbog zalaganja za ekumenizam.[52] On podsjeća da se zbog srastanja SPC i države zaboravlja da je misija Crkve evangelizacija, a ne klerikalizacija[53] i da je Crkva spasenjska ustanova a ne politička organizacija.[54]
Pojava nacionalizma u crkvi je postala predmet kritike ne samo laičke javnosti, već i pojedinih episkopa SPC, koji ovakvo djelovanje ocjenjuju kao "gradnju građevine raskolničkog duha".[55]Vladika Grigorije podsjeća da skrivanje iza ideje srpstva, svetosavlja i "čuvarice narodnog bića", pokazuje "nespremnost i nesposobnost za pastirske izazove vremena", odnosno "nesposobnost da budemo Crkva".[55]
