Fotografija prvog pokušaja leta s ljudskom posadom na Langleyevom "Aerodromeu" 7. listopada 1903. Pokus nije uspio, lejelica i pilot Charles Manly pali su u rijeku Potomac. Manly je prošao bez ozljeda. Samuel Pierpont Langley (Roxbury , Massachusetts , 22. kolovoza 1834. – Aiken , Južna Karolina , 27. veljače 1906. ),
američki astrofizičar , pionir zrakoplovstva , po struci inženjer građevinarstva . Bavio se različitim djelatnostima, među ostalim konstrukcijom zrakoplova i letenjem . Poznat je po mjerenju Sunčeve konstante . Proučavao pojave na Suncu . Izumio je bolometar i njime mjerio zračenje u infracrvenom dijelu Sunčeva spektra .[ 1]
S. A. Arrhenius se poslužio Langleyevim i Veryjevim infracrvenim promatranjem Mjeseca u opservatoriji Allegheny radi izračunavanja stope kojom Zemljin atmosferski ugljikov dioksid i vodena para upijaju infracrveno zračenje. Služeći se Stefanovim zakonom , poznatijim kao Stefan-Boltzmannov zakon , formulirao je svoj zakon o učinku staklenika .
Od 1887. bio je tajnik Smithsonianovog instituta u Washingtonu . Godine 1890. osnovao je Smithsonianov astrofizički opservatorij .
Bolometar oblika paukove mreže koristi se za mjerenje kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja (zahvalnošću: NASA /JPL-Caltech).Bolometar (grč . βολή : izbačaj; zraka) je vrlo osjetljiv mjerni instrument za otkrivanje i mjerenje energije zračenja . Mjerno osjetilo bolometra najčešće su platinske trake, a apsorbirana energija zračenja zagrijava ih i mijenja im električni otpor . Njime se mogu izmjeriti promjene temperature od 0,000 1 °C . Bolometar postaje još osjetljiviji kad je ohlađen na temperaturu blisku apsolutnoj nuli i ako se kao mjerna osjetila koriste poluvodiči (Si :P , Ge :Ga ) i supravodiči (Al , Sn ). Prvi bolometar konstruirao je S. P. Langley 1881. Koristi se u spektroskopiji kao detektor ionizirajućeg i neionizirajućeg zračenja, u fizici elementarnih čestica kao detektor čestica , u astronomiji kao detektor infracrvenog zračenja , a njime se traže i nepoznati oblici mase i energije.[ 2]
Sunčeva konstanta ili solarna konstanta je količina energije dozračene od Sunca na gornjoj granici Zemljine atmosfere u jedinici vremena okomito na jediničnu površinu , pri srednjoj udaljenosti Zemlje od Sunca (AJ ). Iznosi 1367,7 W /m² ± 6 W/m². Od početka pouzdanih mjerenja Sunčeve konstante umjetnim satelitima 1978. utvrđeno je da se njezina vrijednost mijenja nekoliko desetinki postotka , obično ovisno o prolazu Sunčevih pjega preko Sunčeva diska .[ 3]
Sunčeva konstanta je mjera dakle gustoće svjetlosnog toka , dolazećeg Sunčevog elektromagnetskog zračenja , po jedinici površine , okomito na ulazne zrake, na udaljenosti od Sunca do Zemlje (1 astronomska jedinica ). Sunčeva konstanta uključuje sve vrste elektromagnetskog zračenja , ne samo vidljivu svjetlost . Prosječna vrijednost je 1,368 kW/m2 (mjereno sa satelita ), i neznatno se mijenja sa Sunčevim ciklusima .[ 4] [ 5]
Izvori
↑ Langley, Samuel Pierpont , [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2018. ↑ bolometar , [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2018. ↑ solarna konstanta , [3] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
↑ [4] Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. srpnja 2011. (Wayback Machine ) "Satellite observations of total solar irradiance"↑ [5] NOAA.gov
Samuel P. Langley,1890, The Temperature of the Moon, Memoir of the National Academy of Sciences, vol. iv. 9th mem. 193pp.
Langley & Abbot, 1900, Annals of the Astrophysical Observatory of the Smithsonian Institution, Volume I
Vanjske poveznice
