Godine 1826. zaređen je za anglikanskog svećenika, a među njegovim prijateljima i kolegama bili su Newman, Pusey i Keble. Svi oni su bili istaknute osobe unutar Oxfordskog pokreta i uključeni u objavljivanje „Traktata za vremenska razdoblja”.
Nekoliko godina bio je jedan od učitelja na Orielu. Njegovi religiozni stavovi nisu se sviđali prorektoru Edwardu Hawkinsu, pa je 1831. Wilberforce dao ostavku i napustio Oxford. Odlazak iz Oxforda dao mu je priliku studirati u njemačkim područjima.[3]
Godine 1841. imenovan je arhiđakonom istočnog dijela Yorkshirea. Otprilike u to vrijeme Wilberforce se zbližio s Henryjem Manningom i razmijenili su brojna pisma o teološkim i crkvenim pitanjima. Bili su duboko uključeni u preispitivanje odnosa između Engleske crkve i katolicizma.[2] Dana 27. ožujka1848. Robert Wilberforce i njegov brat Samuel pridružili su se Udruzi Canterbury.[4]
Tijekom njegova boravka u Burton Agnesu i njegovog dopisivanja s Manningom započela je Robertova prava borba s njegovom religijom. Spori ritam života osiguravao je da veći dio vremena provodi neprestano razmišljajući o istim pitanjima. Njegovo rastuće razočaranje bilo je usredotočeno na ono što je smatrao neurednom granicom između države i crkve, zbog koje je njegova odanost Engleskoj crkvi postupno slabila sve dok nije posve nestala.[5]
Godine 1851.Manning se pridružio Katoličkoj Crkvi, a tri godine kasnije Wilberforce je napravio isti korak. Njegovo obraćenje došlo je kao reakcija na takozvanu Gorhamovu presudu.[6] Činilo se da su učinci toga potvrdili Robertove sumnje i posljedično njegovo uvjerenje da je Engleska crkva heretičko tijelo kojem on više ne može pripadati mirne savjesti, što je zauvijek odvratilo njegovu odanost od Canterburyja i Yorka prema Rimu.[7]
Također se smatra da ga je kontroverza koja je nastala nakon objavljivanja njegove „Doktrine o Svetoj Euharistiji”, treće u nizu takvih doktrina koje su preispitivale sakramentalno učenje, možda usmjerila prema Katoličkoj Crkvi, prisilivši ga da konačno donese odluku s kojom se borio toliko godina. Njegovi pogledi na euharistiju bili su toliko ekstremni da su ih smatrali heretičnim i kada su glasine o kaznenom progonu počele dopirati do njega u ljeto 1854. Robert je donio konačnu odluku. Dana 30. kolovoza opozvao je svoju privolu na Prisegu vrhovništva i podnio ostavku na sve svoje dužnosti anglikanskom nadbiskupu te je u listopadu otputovao u Pariz gdje je trebao biti primljen u Katoličku Crkvu na blagdan Svih Svetih.[8]
Godine 1832. oženio je Agnes Everildu Wrangham, koja je umrla 1834., ostavivši mu dvoje djece, a tri godine kasnije oženio se Jane Legard, s kojom nije imao potomstvo.[1]
Iza njega ostala su dva sina, William Francis Wilberforce (1833.–1905.), vikar Brodswortha i predsjednik društva „Oxford Union”,[9] i Edward Wilberforce (1834.–1914.), koji je postao jedan od članova Vrhovnog suda.
Conrad, Burkhard. 2016. The politics of a conversion – the case of Robert Isaac Wilberforce. International Journal for the Study of the Christian Church (engleski). 16 (3)
Strategi Solo vs Squad di Free Fire: Cara Menang Mudah!
