Najstariji sin kralja Aleksandra I. Karađorđevića i kraljice Marije rođen je u Beogradu 1923. Kraljem postaje 9. listopada1934., nakon atentata na njegovog oca, kralja Aleksandra I., u Francuskoj. U njegovo ime Jugoslavijom su, po kraljevoj oporuci, trebali vladati namjesnici knez Pavle Karađorđević (1893. – 1976.), Ivo Perović ban Savske banovine i Radenko Stanković senator i dvorski liječnik, ali je vlast i sve odluke pripala Pavlu Karađorđeviću a ostala dva namjesnika samo su figurirali na toj dužnosti. Nakon ožujskog puča 1941. knez Pavle Karađorđević skinut je s vlasti i protjeran u Grčku a maloljetni kralj Petar II. Karađorđević proglašen je punoljetnim.
Nakon sloma Jugoslavije u Travanjskom ratu kralj Petar II. emigrirao je s Vladom u Atenu, potom u Kairo, pa u Palestinu, a od rujna 1941. pa sve do kraja rata s Vladom boravio je u Londonu.
Abdikacija
Kralj Petar II. je abdicirao tako što je u ulozi šefa države 7. ožujka 1945. imenovao Regentsko vijeće u sastavu: Srđan Budisavljević, Ante Mandić i Dušan Sernec s ovlaštenjem da s Narodnim komitetom za oslobođenje Jugoslavije (NKOJ) oformi zajedničku Privremenu vladu i prihvati nominaciju nove Vlade na čelu s Josipom Brozom Titom, za koju je Vijeće dalo suglasnost 29. studenoga 1945. kada je proglašena Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ).[1]
Taj nadnevak, kada je po međunarodnom pravu stvorena Druga Jugoslavija, od tada je obilježavan kao jugoslavenski praznik, Dan Republike. Nakon uvođenja jednostranačkog sustava, komunisti su taj praznik tumačili kao slavljenje Drugog zasjedanja AVNOJ-a 29. studenoga 1943. (taj je datum bio upisan u grb FNRJ/SFRJ).
Na zahtjev svoje obitelji i Vlade Republike Srbije, njegovi posmrtni ostatci preneseni su iz SAD-a i 26. svibnja 2013. pokopani u obiteljskoj grobnici u crkvi Svetog Đorđa na Oplencu, u Srbiji.
