Politički pluralizam u Bosni i Hercegovini usko je povezan s događanjima na međunarodnoj sceni, padom komunizma, zatim unutarnjom krizom u Jugoslaviji koja je eskalirala kroz političke, ekonomske, nacionalne, socijalne i mnoge druge oblike života i rada. U razdoblju između 1980. koju je obilježila smrt Josipa Broza Tita i 1989. godine kada se raspao Savez komunista Jugoslavije na njegovom posljednjem Četrnaestom kongresu, u svim jugoslavenskim republikama pojavljivale su se različite političke opcije, udruge i pokreti. U Bosni i Hercegovini intenzivniji pluralistički interesi javno su se iskazali nakon Desetog kongresa Saveza komunista Bosne i Hercegovine.[1]
Osnivanje političkih stranaka
Nove političke snage pojavile su se i na političkoj sceni SR Bosne i Hercegovine. Najprije je u Sarajevu, u svibnju 1990. osnovana stranka muslimanskog naroda, imena Stranka demokratske akcije. Njen prvi predsjednik je bio Alija Izetbegović, koji je tijekom osamdesetih godina, bio osuđen na robiju zbog promicanja ideja panislamizma i vjerskog fundamentalizma, sadržanog u Islamskoj deklaraciji. Uz mnogobrojne političke mitinge i vjersko-političke manifestacije, uz politizaciju srpskih žrtava iz Drugoga svjetskog rata, u Sarajevu je 12. srpnja 1990. osnovana Srpska demokratska stranka, čiji je predsjednik postao Radovan Karadžić.
Rezultati općinskih izbora u BiH 1990., SDA zelena, SDS smeđa, HDZ plava
Izvod iz rezultata izbora 1990. godine u BiH
Politička stranka
Vijeće građana
Vijeće općina
Stranka demokratske akcije
43
43
Srpska demokratska stranka
34
38
Hrvatska demokratska zajednica
21
23
ostale stranke
32
6
Nacionalne stranke su, bez obzira na povremena prepucavanja i uzajamne optužbe oko metoda agitacije (npr. nerijetko vezanje zelene zastave SDA i hrvatske trobojnice) i straha da se ne napravi politički savez Muslimana i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile prešutni savez. Iako su se programski i politički međusobno razlikovale, osnovni razlog koji ih je povezivao i stvarao idilu harmonije i tolerancije bio je antikomunizam, odnosno zajednička želja da dotadašnjoj socijalističkoj vlasti u zemlji dođe kraj.
Stranke su podijelile vlast po nacionalnom ključu, tako da je za predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine izabran Musliman, prvobitno Fikret Abdić, koji je mjesto ustupio Aliji Izetbegoviću. Za predsjednika Skupštine izabran je Srbin Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Hrvat Jure Pelivan. Sporazum o podjeli vlasti funkcionirao je za vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima, te u podjeli funkcija, čime je ustvari i okončan. U Skupštini Bosne i Hercegovine, HDZ-u BiH pripalo je 18,35 %, SDS-u 30,00 %, a SDA 35,83 % zastupničkih mjesta. Njihova raspodjela uvelike je odgovarala udjelima pojedinih naroda u ukupnom stanovništvu.[2]
1Pod kategoriju ostali, navedeni su sljedeći narodi i narodnosti: Crnogorci, Makedonci, Slovenci, Albanci, Česi, Talijani, Židovi, Mađari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumunji, Rusi, Rusini, Slovaci, Turci, Ukrajinci, te ostali s nepoznatomm, regionalnom i neizjašnjenom nacionalnom pripadnošću.
Po popisu stanovništva 1991. godine Bošnjaci su bili većina u 45 općina (u 13 relativna, u 31 apsolutna), Srbi u 34 općina (5 relativna, 29 apsolutna), a Hrvati su bili većina u 20 općina (6 relativna, 14 apsolutna).
↑Saša Mrduljaš, Hrvatska politika unutar Bosne i Hercegovine u kontekstu deklarativnog i realnoga prostornog opsega Hrvatske zajednice / Republike Herceg-Bosne (1991. – 1994.), Institut društvenih znanosti Ivo Pilar - Centar Split, 2008.
