1892. upisala studij medicine na Sveučilištu u Rimu, a 1896. godine je postala prva žena liječnica u Italiji. 1897. godine je sudjelovala na nacionalnoj konferenciji za djecu s posebnim potrebama u Torinu.
1907. godine otvara Dječju kuću (Casa dei Bambini) u San Lorenzu, u kojoj razvija metodiku rada s djecom s metalnom retardacijom. 1909. godine u Citta di Castello organizira prvi tečaj na kojem se uči o njenoj metodi za učitelje.
1913. godine organizira prvi međunarodni tečaj za učitelje u Rimu te otvara prvu Montessori školu u Španjolskoj. 1929. godine u Berlinu je osnovana Association Montessori Internacionale (AMI), čije se središte 1935. godine seli u Amsterdam gdje je i danas.
1934. godine po Mussolinijevom nalogu zatvorene sve škole u Italiji, a Maria Montessori zajednom sa sinom Marijem Motessori 1939. godine odlazi u Indiju.
Glavni doprinosi novoj pedagogiji, od strane Marie Montessori su:
poučavanje djece u trogodišnjim skupinama koje odgovaraju različitim razvojnim fazama (primjer: rođenje - 3., 3. – 6., 6. – 9., 9. – 12. i 12. – 15. godina)
djeca su kompetentne osobe, koje su u stanju donositi vlastite odluke
promatranje djeteta u okruženju je osnova za stalni razvoj kurikuluma, te uvođenje zadaća i vježbi za razvoj vještina i stjecanje znanja
namještaj i cjelokupan prostor veličinom prilagođen djeci, a u kojem svako dijete ima mogućnost kreiranja svog svijeta
suradnja s roditeljima prilikom utvrđivanja zdravstvenog stanja, te higijenskih navika djeteta
prepoznavanje razvojnih faza koje daju osnovu za poticajan rad u razredu (uključujući razvoj govora i jezika, razvoj osjetila, te razvoj različitih stupnjeva socijalnih odnosa)
važnost razvoja "upijajućeg uma", koji se temelji na stjecanju kompetencije u djetetovom okruženju, i usavršavanju vještina koje su karakteristične za određeni razvojni period
