PROFILBARU.COM

Krešimir Baranović
Krešimir Baranović
	; Krešimir Baranović
	Životopisni podatci
Rodno ime	Krešimir Baranović
Rođenje	25. lipnja 1894.
Smrt	17. studenoga 1975.
	Djelo
Poznatija djela	Z mojih bregov, Moj grad, Goran, Licitarsko srce, Imbrek z nosom, Kineska priča
	Nagrade
Nagrade	Oktobarska nagrada grada Beograda, za kantatu Goran, 1960.; Sedmojulska nagrada, za životno djelo, 1962.
	Portal o glazbi
	Portal o životopisima

Krešimir Baranović (Šibenik, 25. lipnja 1894. – Beograd, 17. studenoga 1975.), bio je hrvatski skladatelj i dirigent. Školovao se u Zagrebu, Beču i Berlinu.^[1] Baletima Licitarsko srce i Imbrek z nosom utemeljio je moderni hrvatski balet.^[2]

Životopis

Krešimir Baranović rodio se je u Šibeniku 1894. godine. U Zagrebu se školovao od 1908. do 1912. godine, privatno kod Dragutina (Carla) Kaisera i u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (rog kod Frana Lhotke).^[3] Učio je teoretske predmete, klavir i rog. Nakon mature, upisao je kompoziciju na Glazbenoj akademiji u Beču (1912. – 1914.).^[3] 1915. godine postao je dirigentom u Zagrebačkoj operi, gdje je ostao sve do 1927. godine, kada je prešao na istu dužnost u Beograd. Tijekom 1927. i 1928. godine gostovao je s baletskom trupom Ane Pavlove u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Italiji. U Zagreb se vratio 1928. godine na staro mjesto, gdje je ostao sve do 1943. godine, kada je preuzeo vođenje Radio-orkestra u Bratislavi (Slovačka), gdje je imenovan i za direktora Opere (1945. – 1946.). Nakon toga je od 1946. do 1964. godine bio profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Beogradu i ujedno direktor Beogradske filharmonije (1951. – 1961.).^[4]^[1] Od 1954. godine bio je redovitim članom JAZU u Zagrebu,^[3] te od 7. ožujka 1968. godine dopisnim članom SANU za Odjel likovne i glazbene umjetnosti.^[5]

Umro je u Beogradu 17. studenoga 1975. godine i pokopan je na beogradskome Groblju zaslužnih građana.^[6]

Djelo

Kao stvaratelj, Baranović je jedna od najmarkantnijih osobnosti nacionalnog smjera u novijoj hrvatskoj i bivše-jugoslavenskoj glazbi. S posebnim afinitetom prema ruskoj glazbi, što se ogledalo i u njegovoj reproduktivnoj djelatnosti, on se nadovezuje na ranog Stravinskog (Petruška), ali oslanjajući se i na narodni melos, stvara vlastiti glazbeni jezik, čiju sočnost i bogatstvo crpi i iz svoga majstorskog poznavanja orkestra.

Kao prvenstveno operni dirigent, on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom Licitarsko srce otpočinje novu epohu u razvoju suvremenog baleta u Hrvatskoj.

Skladbe

Vokalne skladbe

Z mojih bregov (Fran Galović) za bariton i orkestar (1927.)
Moj grad (Vinko Nikolić) za glas i orkestar (1943.)
Iz osame (Krešimir Baranović) za glas i orkestar (1944.)
Pan (Miroslav Krleža), simfonijska pjesma za recitatora, soliste, mješoviti zbor i orkestar (1957.)
Goran (Ivan Goran Kovačić), kantata za recitatora, soliste i orkestar (1960.)
Oblaci (Dobrica Cesarić) za mezosopran i orkestar (1963.)
Šume, šume (više hrvatskih pjesnika), kantata za mješoviti zbor i orkestar (1967.)
Na moru (Gustav Krklec) za bariton i orkestar (1973.)

Scenske skladbe

Licitarsko srce (Krešimir Baranović), balet (1924., Zagreb)
Cvijeće male Ide (Margareta Froman, prema Hansu Christianu Andersenu), balet (1925., Zagreb)
Striženo-košeno (Gustav Krklec), komična opera (1932., Zagreb)
Imbrek z nosom (Krešimir Baranović), balet (1935., Zagreb)
Nevjesta od Cetinjgrada (Marko Fotez, prema Turci idu Augusta Šenoe), komična opera (1942.; 1951., Beograd)
Kineska priča (Dimitrije Parlić, prema Der Kreidekreis Klabunda), balet (1955., Beograd)
scenske glazbe za Tirena (Marin Držić), Dundo Maroje (Marin Držić), Antigona (Sophokles) i Henri IV. (Shakespeare)

Instrumentalne skladbe

koncertna uvertira (1916.)
simfonijski scherzo (1921.)
Svatovac za orkestar (1922.)
gudački kvartet (1924.)
Poème balkanique za orkestar (1926.)
suita iz baleta Licitarsko srce za orkestar (1927.)
sinfonietta u Es Duru (1939.)
Pjesma guslara, rapsodija za orkestar (1945.)
sinfonieta za gudački orkestar (1952.), obrađena za gudački kvartet 1924.
koncert za rog i orkestar (1973.)

Nagrade

1960.: Oktobarska nagrada grada Beograda, za kantatu Goran^[4]
1962.: Sedmojulska nagrada, za životno djelo^[4]
1971.: Nagrada AVNOJ-a^[5]
Orden rada prvog reda
Orden zasluga za narod prvog reda

Izvori

↑ ^a ^b enciklopedija.hr / Baranović, Krešimir, pristupljeno 18. srpnja 2016.
↑ Hrvatski obiteljski leksikon: Baranović, Krešimir Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. studenoga 2015. (Wayback Machine), pristupljeno 22. kolovoza 2015.
↑ ^a ^b ^c Hrvatska enciklopedija: Baranović, Krešimir, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
↑ ^a ^b ^c Hrvatski biografski leksikon: Baranović, Krešimir, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
↑ ^a ^b (srp.) SANU: Krešimir Baranović Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. rujna 2015. (Wayback Machine), pristupljeno 22. kolovoza 2015.
↑ (srp.) Zora Latinović, Večne žizni dveri, NIN, 23. ožujka 2006., str. 39., pristupljeno 22. kolovoza 2015.

Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Muzičkog informativnog centra (http://www.mic.hr). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.