U Tuzli je od 1893. do 1987. postojala građevina katoličke crkve.[1][2][3]
Povijest
Poslije progona koji su uslijedili nakon Bečkog rata, brojni su vjernici, redovnici i svećenici iselili u novooslobođene hrvatske krajeve preko Save, dok su preostali prešli na islam i pravoslavlje, pa su brojne katoličke župe opustjele i ugašene. Uz rat su harale glad i kuga. Franjevci su 1688. napustili gradovrški samostan i otišli u Bač. Početkom 18. st. bila jedina župa u cijeloj sjeveroistočnoj Bosni. Samostan nije obnovljen. Poboljšanjem prilika franjevci su u Tuzli u 18. stoljeću kupili komad zemljišta s kućom te iznova započeli s pastoralnim radom među onim katoličkim stanovništvom koje je preostalo.[1][2] Župnik je boravio po okolnim mjestima Lipniku i Husinu zbog sigurnosnih razloga. Tuzla postaje sjedište župe 1852. godine, a i nakon toga bogoslužje se vršilo na otvorenom kraj kapelice. Nakon što je fra Augustin Slišković je 1869. godine od Hakib-paše isposlovao dopuštenje za gradnju crkve od čvrstoga materijala, sagrađena je od 1871. do 1872. godine crkva, ali samostan nije obnovljen.[2][1]
Austro-ugarsko oslobađanje BiH stvorilo je bolje okružje. Rastuće potrebe i tuzlansko slijeganje terena učinili su svoje, pa je crkva postala ruševno te se prešlo u ovu novu crkvu.[1]
Da bi potakao na gradnju ove crkve i napuštanje ruševne stare crkve sv. Petra, fra Stjepan Ikić dao je srušiti staru crkvu sv. Petra na Trnovcu studenoga 1891. godine te počeo na mjestu današnjeg crkvišta graditi ovu crkvu u neogotičkom stilu.[4]
Nova crkva počela se graditi 1. kolovoza 1893. kod ruševina bivšega samostana i dovršena je 1896. godine. Blagoslovio ju je biskup Stadler 4. listopada.[4] Trošak izgradnje bio je 18 300 forinti.[1][2]
Sagrađena je po projektu Franca Mihanovića. Izvođačka tvrtka bila je obitelji tuzlanskih Talijana Cordignano i Candotti. Većina radova napravljena je u samo dva mjeseca i crkva je posvećena 4. listopada 1893. godine.[5] Župnik fra Rafo Babić podigao je kod crkve 1898. godine dosta veliki župni stan.[4] Nova samostanska zgrada izgrađena je 1899. godine.[1][2] No, to se radi o župnom stanu. Na kapitulu u Plehanu 25. travnja 1967. ovaj je župni stan proglašen samostanom i time je obnovljen stari franjevački samostan u Tuzli.[4] Između 1928. i 1933. nabavljeno je nekoliko kipova od drveta.[1]
Časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove djelovale su u ovoj župi su tijekom 1957. i 1958. godine.[2]
Političke okolnosti opet postaju nepovoljne nakon dolaska komunista na vlast. Poslije rata su oduzele dio samostanskih prostorija. Tako je stanje bilo do preseljenja u novi samostan 1986. godine. U međuvremenu je bila prva sanacija crkvene zgrade 1964. godine. To je bilo zbog slijeganja tla u Tuzli zbog kojeg su se urušavale mnoge zgrade, pa i sama župna crkva. Rješenje se pokazalo privremenim, jer se urušavanje nastavilo. Sve je bila izvjesnija potreba preseljenja u novu zgradu. Pokušalo se isposlovati od općinskih vlasti dopuštenje za izgradnju nove crkve, no one su s dopuštenjem otezale više godina.[2] Od slijeganja su napuknuli zidovi, oštećeni temelji. Nije se moglo trajno i uspješno sanirati oštećenja te se 1980. srušilo zvonik.[5] Naposljetku je izgradnja nove crkve u Tuzli započela 1983. godine. S crkvom arhitektonski kompleks čini novoizgrađeni samostan (1984. – 86.). 1986. godine franjevci su preselili u novi samostan i nakon preseljenja prestala je stara zgrada biti vlasništvo franjevaca.[2] Zbog slijeganja zemljišta porušena je 1987. godine.[3][5]
Umjetničke osobitosti
Sagrađena je u neogotičkom stilu.[2] Projektirao ju je Josip Vancaš.[1]
Bila je ukrašena s nekoliko kipova i slika. Sve su bile izrađene u tradiciji umjetničkog obrta. Iz tirolskih radionica su kipovi Marije s Kristom (bojeno drvo, 1854. god.) i Sv. Jurja (radionica Ferdinanda Stuflessera[6][7]). Od drveta su kipovi nabavljeni od 1928. do 1933.: Srce Isusovo, sv. Josip, sv. Anto, Gospa, sv. Ivan apostol i sv. Mihovil.[1]
Slike su djelo slikara Josipa Pellarinija, koji je crkvu iznutra oslikao 1930. godine. Ukupna oslikana površina je 534 četvorna metra zidnih slika.[1] Interijer su činile zidne freske, njih deset. 1965. godine konzervirane su i stavljene pod državnu zaštitu.[3]
Izvori
- ↑ a b c d e f g h i j Franjevačka provincija Bosna Srebrena Arhivirana inačica izvorne stranice od 15. kolovoza 2011. (Wayback Machine) Tuzla – samostan i župa sv. Petra apostola, pristupljeno 12. travnja 2016.
- ↑ a b c d e f g h i Franjevački samostan i župa sv. Petra i Pavla, Tuzla Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. srpnja 2012. (Wayback Machine) Povijest crkve i samostana, pristupljeno 12. travnja 2016.
- ↑ a b c Tuzlarije Tuzlarije - vremeplov. Katolička crkva. 25. veljače 2005., pristupljeno 12. travnja 2016.
- ↑ a b c d Baština sjeveroistočne Bosne broj 3, 2010.[neaktivna poveznica] Nikola Čiča: Povijest franjevačkog samostana u Tuzli s posebnim osvrtom na izgradnju kulturnog centra "Sveti Franjo", str. 200 (pristupljeno 22. studenoga 2017.)
- ↑ a b c (boš.) Udruženje građana italijanskog porijekla Rino Zandonai Tuzla Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. prosinca 2017. (Wayback Machine) Tihomir Knežiček: Uticaj Italijana na izgradnju i društveni razvoj Tuzle, str. 3 (pristupljeno 6. prosinca 2017.)
- ↑ Stuflesser - Church Art, Church Interiors, Church Fittings, Statues, Statuary, Woodcarvings For our international clients and friends, pristupljeno 12. travnja 2016.
- ↑ Stuflesser Ferdinand Stuflesser 1875., pristupljeno 12. travnja 2016.
