Karlo II. Štajerski (Beč, 27. studenog 1540. - Graz, 10. lipnja 1590.), bio je austrijski nadvojvoda koji je od 1564. do 1590. godine vladao Unutrašnjom Austrijom.[1]
Životopis
Karlo II. je rođen kao najmlađi od tri preživjela sina austrijskog nadvojvode i cara Svetog Rimskog Carstva Ferdinanda I. i njegove žene Ane Jagelović koja je svojom udajom habsburgovcima u miraz donijela krune čeških i ugarskih zemalja.[1]
Kad je 1554. Karlu bio četrnaest godina, njegov otac odlučio je svoje nasljedstvo podijeliti svojim sinovima pa ih tako dobro pripremio za njihove buduće uloge odgovarajućom edukacijom.[1]
Karlo je dobio Unutrašnju Austriju, koja se tad sastojala od Štajerske, Koruške, Kranjske, Goriške grofije, Furlanije, središnje Istre te jadranskih luka Trst i Rijeka.[1]
Karlo preuzeo je vladavinu nakon smrti svog oca 1564. te je svoj dvor u Grazu organizirao po vojničkom modelu i po uzoru na njega reorganizirao lokalnu administraciju kao strogo centraliziranu, jer se suočio s istim problemima, iako u manjoj mjeri, kao i njegov stariji brat Maksimilijan II. car Svetog Rimskog Carstva te kralj čeških i ugarskih zemalja.[1]
Brzo širenje Osmanlija predstavljalo je egzistencijalnu prijetnju Austriji, a naročito Unutrašnjoj Austriji čiji su južni dijelovi duž granice sa Hrvatskom i Ugarskom bili izravno ugroženi iznenadnim upadima osmanskih snaga.[1] Karla je njegov stariji brat zadužio za obranu jugoistočnih dijelova carstva pa je Graz je postao organizacijski centar vojske[1] i Vojne krajine. Kako bi se spriječio osmanske upade duboko u pozadinu, Karlo je dao podići čitav niz graničnih utvrda od kojih je ključna bila Karlstadt (današnji Karlovac) nazvana po po njemu.[1]
Sve te obrambene mjere bile su izuzetno skupe pa je Karlu potrebna financijska pomoć od svih staleža, zapravo od predstavnika plemstva, klera i slobodnih kraljevskih gradova koji su ubirali porez.[1]
Oni su mu 1578. odobrili provesti zakon Brucker Libell, kojim su se Štajerska i Koruška i Kranjska obavezale prikupiti 550.431 talira. Za usporedbu carska riznica dala je samo 140.000 talira.[2]
Druga velika nevolja s kojim se morao nositi bila je reformacija, koja je predstavljala politički i vjerski problem. Dobar dio stanovništva po austrijskim zemljama naginjao je prema protestantizmu, koji je bio za vlast pravno gledano siva zona. Katolici su bili skloniji podržati centraliziranu monarhiju, a protestanti skloniji decentralizaciji i tražili da se odluke donose uz suglasnost svih staleža.[1]
Da bi smirio uzavrele strasti, Karlo je bio prisiljen na ustupke pa je 1572. u Grazu izdao dekret Grazer Religionspazifikationen kojim je plemstvu garantirao slobodu vjeroispovijesti, to je kasnije prošireno i na slobodne građane. Problem se pojavio u interpretaciji tog dekreta, je li on značio samo puku slobodu savjesti ili i slobodu da se organizira vlastite župe sa školama, što je svaka strana tumačila na svoj način, sve to uzrokovalo je daljnje pogoršanje odnosa između dviju strana.[1]
Karlo je u tom procesu doživio transformaciju, isprva se činio tolerantan i pragmatičan, iako su ga protestanti od samog početka optuživali da previše ide na ruku svojim španjolskim prijateljima i ljudima iz kurije. Uz sve to Karlo je bio pod velikim utjecajem svoje pobožne katoličke supruge pa se kasnije sve više zbližavao s ciljevima katoličke protureformacije, koja je bivala sve snažnija.[1]
Karlo je shvatio da će mu za obnovu utjecaja Katoličke Crkve biti potreban bolji svećenički kadar i bolja organizacija Crkve. Zbog toga je 1580. u Grazu otvorio papinsku nuncijaturu, kao središe za koordinaciju europskih katoličkih snaga. On je također pozvao isusovce u Graz, i osnovao sveučilište 1585. kao centar buduće katoličke svećeničke elite.[1]
Karlo je tako pripremio teren za narednu agresivniju fazu protureformacije po Unutrašnjoj Austriji koju je proveo njegov sin Ferdinand II.[1]
Nadvojvoda je umro u Grazu 10. lipnja 1590., pokopan je u grobnici koju si je dao podići u benediktinskoj opatiji u Seckau.[1]
Izvori
Vanjske poveznice
