Joško Vidošević (Split, 11. siječnja 1935. – Split, 20. kolovoza 1990.), hrvatski nogometni reprezentativac, osvajač srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. godine.
Klupska karijera
Karijeru započeo u mlađim kategorijama splitskog Hajduka 1949., a već 1952. nastupa u prvom sastavu, gdje njegov je član punih 11 godina, odigrao je ukupno 349 utakmica i polučio 228 zgoditaka. Sudionik je osvajanja državnog prvenstva 1952. i 1954./55.
- Statistika u Hajduku[1]
Natjecanje
|
Nastupi
|
Zgoditci
|
Prvenstvo |
143 |
63
|
Kup |
20 |
16
|
Superkup |
0 |
0
|
Međunarodne |
2 |
1
|
Splitski podsavez |
0 |
0
|
Ukupno |
165 |
80
|
Prijateljske |
184 |
148
|
Sveukupno |
349 |
228
|
Nakon Hajduka, igrao je samo pola sezone u RNK Split, 1964. u švicarskom Luganu, u kojem je i okončao igračku karijeru zbog bolesti.
Bio je i predsjednik Hajduka 1985. godine.
Reprezentativna karijera
Za Jugoslavensku reprezentaciju odigrao je 1955. tri utakmice, te bio njen član i na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956., iako nije igrao.
Nastupio je jedan put za hrvatsku nogometnu reprezentaciju i to u Zagrebu, protiv Indonezije (5-2), 12. rujna 1956. Bila je to jedina međunarodna utakmica koju je hrvatska reprezentacija odigrala u vrijeme dok je bila sastavni dio Jugoslavije.
Ostalo
U suradnji s Hrvatskom poštom i Hrvatskim društvom olimpijske filatelije i memorabilije, a povodom 30. obljetnice smrti, Hajduk je izdao prigodnu dopisnicu s Vidoševićevim portretom i životopisom, a Hrvatska pošta, zajedno s HNK Hajduk, izdala i prigodni žig s likom Joška Vidoševića. Svečana promocija dopisnice i žiga bila je na 30. obljetnicu smrti, ispred splitske pošte, broj 21101, Kralja Tomislava 9. Prvi žig s Vidoševićevim likom na dopisnicu udarili su zajednički supruga Vedrana i sinovi Predrag i Ivo. Ovime se Vidošević pridružio drugim Hajdukovim velikanima čiji su likovi se našli na prigodnim poštanskim žigovima: Luka Kaliterna, Bernard Vukas, Tomislav Ivić, Leo Lemešić, Ratko Kacian, Andrija Anković, Vladimir Beara, Frane Matošić, Aleksandar Kozlina, Ante Žanetić.[2]
Izvori