Javni gradski promet u Osijeku čini mreža tramvajskih i autobusnih linija te taksi vozila. Glavninu javnog gradskog prometa obavlja Gradski prijevoz putnika Osijek (GPP), koji je operator tramvajskog i autobusnog prometa, dok promet taksijima obavlja više tvrtki.
Tramvajski promet u Osijeku postoji od 1884. godine, kada je s radom krenuo konjski tramvaj. Elektrifikacija mreže obavljena je 1926. godine. Danas se promet odvija na dvije linije, ukupne duljine oko 30 kilometara.
Vozni park trenutačno se sastoji od 24 tramvaja, od čega je većina vozila, njih 17, tipa Tatra T3R.PV, dok ostatak čine vozila Düwag GT-6.
Autobusni promet
Autobusni promet u Osijeku uveden je 1912. godine, kad je privatni poduzetnik Josip Ehrendiener dobio obrtnu dozvolu za obavljanje gradskog autobusnog prometa najprije s dva, a potom s tri autobusa, točnije tadašnjih omnibusa. Iako je zbog njihove bučnosti te posljedične tréšnje zgrada i oštećivanja cesta gradska uprava imala donekle odbojan stav prema autobusima, ipak je izdala dozvolu, a 1913. godine i izradila Statut za javni promet za automobile - omnibuse, sve kako bi spriječila monopol Dioničkog društva za tramvaj, s kojim je bila u nesuglasicama.[1] U takvoj situaciji autobusi su trebali biti tek privremeno rješenje dok grad ne uvede električne tramvaje. Gradski autobusi danas prometuju na osam gradskih i prigradskih linija.
Vozni park trenutačno broji 32, pretežno niskopodna autobusa marke MAN.[2]
Taksi
Prigradska željeznica
Kao pojačanje tramvajskom i autobusnom prometu ŽTP Osijek je dana 10. rujna1984. pokrenuo prigradsku željezničku liniju na relaciji Josipovac – Sarvaš, dugoj 23,5 kilometra, a koju su vlakovi prelazili u pola sata.[3] Iako se pokazala prihvatljivim rješenjem, zbog financijskih poteškoća nije se uspjela razviti te je ubrzo ukinuta.
Izvori
↑Mažuran, Ive; Adamček, Josip; Sršan, Stjepan; Vrbošić, Josip; Marijanović, Stanislav; Šuljak, Andrija; Brunčić, Davor; Od turskog do suvremenog Osijeka, Osijek, 1996., ISBN 953-154-086-1, str. 186.