Nakon II. svjetskog rata bio je glavni javni tužitelj Narodne republike Hrvatske, te je osobno zastupao optužbu u montiranom političkom procesu blaženom Alojziju Stepincu. Potom je desetljećima obnašao najistaknutije političke dužnosti u komunističkom režimu; s Vladimirom Bakarićem i Mikom Špiljkom, spada među najutjecajnije hrvatske političare toga doba.
Bio je prvoborac; jedan od organizatora partizanskoga pokreta u Hrvatskoj. Godine 1943. postaje članom Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, a godinu dana kasnije i prvim predsjednikom Vrhovnoga suda Zavnoha.
Nakon kraja II. svjetskog rata 1945. postao je prvim javnim tužiteljem Narodne Republike Hrvatske te se, između ostalih, našao i u svojstvu tužitelja u montiranom sudskom procesu Alojziju Stepincu.
1974. godine postaje predsjednikom Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, koju dužnost obnaša punih 8 godina, nakon čega se u sedamdesetoj godini povlači iz aktivnoga političkog života. 1981. godine je objavio svoja sabrana djela, koju prigodu je iskoristio za opsežni napad na Katočku Crkvu - koja je u komunističkoj Jugoslaviji i inače bila diskriminirana (kao uostalom i druge vjerske zajednice). U sklopu tog napada, bio je na prvu stranicu knjige “Mač, a ne mir“ uvrstio poglavlje naslova “Stepinac je bio ustaša”.[5]
Kao izrazito "tvrdi" komunist u svojim je memoarima ("Prepoznavanja - svjedočanstva revolucionara", Zagreb 1980.) čak i za bivšeg šefa Komunističke partije Hrvatske Andriju Hebranga koji je zatvoren i u zatvoru ubijen pod sumnjom da u vrijeme Rezolucije Informbiroa 1948. godine surađivao sa Sovjetskim Savezom, iznio da je navodno bio ne samo sovjetski, nego također i njemački i američki špijun.[6] Izrazito negativne izjave o odavno mrtvom kolegi revolucionaru Andriji Hebrangu je Blažević ponavljao i kasnijih godina.[7]
Djela
Ustavni amandmani na Ustav SR Hrvatske i SFRJ", Zagreb: Narodno sveučilište grada Zagreba, Centar za aktualni politički studij, 1972.
"O novom Ustavu socijalističke samoupravne demokracije: aktualnosti revolucije", Zagreb: Narodno sveučilište grada Zagreba, Centar za aktualni politički studij, 1973.
"Historijsko pamćenje", »Zagreb«, Zagreb [i.e. Samobor], 1982.
"Mač, a ne mir: Za pravnu sigurnost građana", Mladost (Zagreb), Prosveta (Beograd), Svjetlost (Sarajevo), 1980.
"Brazdama partije", [priređivač Vera Gerovac-Blažević], »Zagreb«, Zagreb, 1986.
"O novom ustavu socijalističke samoupravne demokracije: aktualnosti revolucije", Narodno sveučilište grada Zagreba, Centar za aktualni politički studij, 1973.
"Povijest i falsifikati", »Zagreb«, Zagreb [i.e. Samobor], 1983.
»Što se pak tiče Jakova Blaževića, općenito je poznato da je Hebrang "naslijedio" sljedeće: Blažević je 1941. smijenjen s dužnosti političkog sekretara OK KPH za Liku, i na njegovo je mjesto postavljen Rade Žigić. To je učinjeno na zahtjev Rade Končara ...«
(NH, 1986., 287.)
»Stvar je izvršio Vlado Popović, ...«
(NH, 1986., 287.)
»Žigić je kasnije premješten na visoku vojnu funkciju, a Blažević je opet postao sekretar OK, a godine 1943. su ga radi sektašenja (= sprečavanja ustanka) premjestili u ZAVNOH. Ondje ga je Hebrang stvarno unaprijedio, jer je postao odgovoran za pravosuđe u tom republičkom organu.«
