Hrvatska Republika Herceg-Bosna bila je, uz Hrvatsku i Republiku BiH, supotpisnica Washingtonskog sporazuma 18. ožujka 1994., kojim je dogovoreno stvaranje Federacije BiH kao zajednice hrvatskog i bošnjačkog naroda, s ciljem kasnijeg federaliziranja cijele države.[3] Činjenično je nastavila postojati i nakon donošenja Ustava Federacije BiH 30. ožujka 1994. do samoukinuća 14. kolovoza 1996., kada su sve ovlasti Vlade Herceg-Bosne prenesene na Vladu Federacije BiH. Iznosila je ukupno 10.950 km2 (21,4 % BiH).
Većinska presuda Međunarodnog suda u Haagu šestorici visokih dužnosnika Herceg-Bosne iz 2013. godine ukazala je na postojanje zločinačkog udruženog pothvata u dogovoru s vodstvom Republike Hrvatske s ciljem stvaranja dominacije Hrvata na većinski hrvatskim prostorima u BiH i mogućeg združivanja s Hrvatskom. U to su bili uključeni čelnici i vlast Herceg-Bosne, Hrvatskog vijeća obrane, HDZ-a i HDZ-a BiH te pripadnika raznih oružanih snaga i obavještajnih službi Hrvatske.[4][5]
Hrvatska demokratska zajednica postala je sveopći narodni pokret početkom 1990-ih
Stvaranje
Ne dovodeći u pitanje svoju podršku državnoj neovisnosti i teritorijalnoj cjelovitosti, Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, kao vrhovna politička i društvena institucija Hrvata u BiH, zalagala se za njezino ustrojstvo kao složene federativne države konstituirane od samoupravnih, uvjetno rečeno nacionalnih, teritorijalnih jedinica. Dotad su postojale regionalne zajednice, organizacije HDZ-a pojedinu regiju (kotar). To su bile Hercegovačka, Travnička, i Posavska regionalna zajednica HDZ-a BiH.
Na sjednici Travničke regionalne zajednice, 21. srpnja 1991., navodi se da Predsjedništvo BiH, svojim neodređenim stavovima i Vlada BiH svojim konkretnim mjerama ništa nije kvalitetnije poduzela za rješavanje nastale sitacije; polarizacija na nacionalnoj osnovi u potpunosti je paralizirala Skupštinu BiH, a HDZ-ovi zastupnici su postali marionete politike SDA; Ministarstvo narodne obrane BiH nijemo gleda mobiliziranje rezervista u BiH, dok naoružane četničke bande šire paniku i nered, a gospodarstvo je u potpunom kolapsu. Na osnovu ovih zaključaka, preporučuje se hrvatskom pučanstvu Travničke regije i hercegovačkih općina da se udruže u Hrvatsku regionalnu zajednicu Bosne i Hercegovine.[8] To je pozdravljeno na II. redovitoj sjednici Glavnog odbora HDZ-a, 6. kolovoza 1991.[9]
Prijedlog regionalizacije s ciljem što tješnjeg povezivanja općinskih odbora HDZ-a BiH upućen je 23. kolovoza 1991. godine. To su, osim postojeće tri, bile: Sarajevska, Dobojsko-zenička, Banjalučka, Bihaćko-kladuška, i Tuzlanska regionalna zajednica HDZ-a BiH.[10] Vrlo vjerojatno je da nijedna od spomenutih regionalnih zajednica nije prerasla u hrvatsku zajednicu, iako će se poslije Hrvati na područjima Sarajeva, Zenice, i Tuzle vojno organizirati u brigade Hrvatskog vijeća obrane, povezane s Glavnim stožerom HVO-a.
Na Savjetu sigurnosti HDZ-a BiH, 18. rujna 1991., dotadašnje Sigurnosno vijeće postaje Krizni stožer, koji rukovodi sa sustavom obrane hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i osigurava nabavu oružja. Krizni stožeri se hitno formiraju za Travničku, Hercegovačku i Posavsku regionalnu zajednicu, dok će Sarajevskom neposredno koordinirati glavni Krizni stožer HDZ-a BiH.[11] Na prekretnici, takvo se zalaganje posebice snažno očitovalo osnivanjem niza teritorijalno-samoupravnih hrvatskih zajednica. Hrvatske zajednice su osnovane kao odgovor na osnivanje srpskih autonomnih oblasti i velikosrpsku agresiju, kojoj središnja vlast u Sarajevu nije bila dorasla.
Hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini
Prva takva zajednica bila je Hrvatska zajednica Bosanska Posavina, koja je osnovana 12. studenog 1991. U Hrvatsku zajednicu Bosansku Posavinu ušle su općine: Bosanski Brod, Modriča, Bosanski Šamac, Brčko, Derventa, Odžak, Orašje i Gradačac, a sjedište je bilo u Brodu. Istoga dana, u Grudama su se sastale Hercegovačka i Travnička regionalna zajednica i donijele zaključke da u slučaju raspada Bosne i Hercegovine, hrvatski narod mora povesti odlučnu aktivnu politiku, koja treba dovesti do zajedničke hrvatske države. Treba pristupiti formiranju Hrvatske banovine u BiH, kao prve faze do konačnog rješenja pitanja.[12]
U Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je naglašeno da će Hrvatska zajednica Herceg-Bosna poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.[13] Stvaranje obrambene zajednice dobilo je potporu i iz Republike Hrvatske ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije u kojoj se ona tada nalazila. Taj dan pao je Vukovar i došlo je do teškog stradanja hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna zamišljena je kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini ili su barem činili značajan udio stanovništva. Osnivači Herceg Bosne vjerovali su da će uz pomoć Muslimana uspjeti obraniti te prostore. Predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban je na pitanje: "Zašto Herceg Bosna u ovom trenutku?", odgovorio:[14]
»Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da da do znanja da to ne želi.«
U siječnju 1992., osnovane su hrvatske zajednice u ostalom dijelu Bosne, Hrvatska zajednica Usora, 14. siječnja i Hrvatska zajednica Srednja Bosna, 27. siječnja. Hrvatsku zajednicu Usora sačinjavali su prostori naseljeni Hrvatima od najsjevernijih sela u usorskoj dolini (Prisade, Makljenovac) preko Teslića, Studenaca i Slatine do Rajševe. Hrvatska područja u kraju Teslić–Komušina, bila su uvezana u Hrvatsku zajednicu Usora sve do prekida komunikacije (grad Teslić) sa sjevernim dijelom zajednice, tj. današnjom općinom Usora. Teritorij Hrvatske zajednice Srednja Bosna odgovara teritoriju današnje općine Žepče i zapadnom djelu današnje općine Maglaj.
Zastava i grb, koje su koristile hrvatske zajednice
Na sjednici Predsjedništva HDZ-a BiH, 16. siječnja 1992., hitno traži se Sarajevske hrvatske zajednice, u općinama, koje gravitiraju gradu Sarajevu, a nisu uključene u Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu.[15] Iako će poslije biti proglašeno ujedinjenje hrvatskih zajednica na području Tuzle (Soli) i Sarajeva (Vrhbosna) s Herceg-Bosnom, velika je vjerojatnost da su te zajednice ostale samo mrtvo slovo na papiru. Ipak, njihovi vojni odjeli Brigada Kralj TvrtkoHVO Sarajevo i 115. Zrinski HVO Tuzla su bili povezani s Hrvatskim vijećem obrane Herceg-Bosne i podčinjeni Glavnom stožeru HVO-a do kraja 1993., odnosno početka 1994. kada će ih nasilno ukinuti Muslimani.
S obzirom na situaciju, bilo je prirodno da se otvaranjem komunikacije preko Dubrava područja od Studenaca do Rajševa kao zaseban dio uvežu u Hrvatsku zajednicu Srednja Bosna, odnosno s Žepčem, što je i učinjeno 24. svibnja 1992. Već sljedeći dan kreće velika ofenziva u predjelu Gornje Komušine, koja se u narednim tjednima proširuje i s teslićke strane napadom na Studence.
Sve regionalne zajednice su zajednički povezane u travnju 1992. godine, osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane. Potkraj 1992. godine, na sastanku u Travniku pod predsjedanjem Mate Bobana je donesena odluka da se sve hrvatske zajednice ujedine u vrhovnu, Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Tako su Herceg-Bosni pristupili: Srednja Bosna (Žepče), Usora (sjeverni, slobodni dio) i Bosanska Posavina (jedini slobodni dio Orašje). Do tada, Srbi su zauzeli dvije općine Herceg-Bosne, Kupres i Kotor Varoš.
Pad Bosanske PosavineOperacija Lipanjske zoreStanje na bojišnicama nakon završetka Bošnjačko-hrvatskog sukobaOslobađanje zapadne Bosne
U ratu u Bosni i Hercegovini, Hrvati su zahvaljujući svojem samoorganiziranju putem Hrvatske zajednice, a poslije Hrvatske Republike Herceg-Bosne i njezinih oružanih snaga Hrvatskog vijeća obrane izborili svoj opstanak u Bosni i Hercegovini. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini prvi se organizirao politički i vojno protiv srpskog agresora. Ta njegova organizacija bila je temelj nastojanja da se održi kao konstitutivan i suveren narod u Bosni i Hercegovini. U redovima hrvatskih vojnih postrojbi početkom rata u Bosni i Hercegovini s Hrvatima su se borili i Bošnjaci.
HVO je od velikosrpske agresije obranio zapadnu i središnju Hercegovinu te velik dio srednje Bosne (sve osim Jajca). Jedini veći gubitak, za Hrvate, bio je pad većine Bosanske Posavine (nije palo samo Orašje) jer je ta povijesna i zemljopisna mikroregija bila jedno od najbogatijih područja u BiH. Na tom području, Hrvati su bili većina i prema popisu stanovništva iz 1991. godine bilo ih je 131.542.
Dana 28. kolovoza1993. godine, Predsjedništvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i zastupnici hrvatskog naroda u Vijeću općina Skupštine Republike Bosne i Hercegovine donose Odluku o konstituiranju Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg-Bosne kao najvišeg predstavničkog tijela i nositelja zakonodavne vlasti u HZ Herceg-Bosni, što znači da Hrvatska zajednica Herceg-Bosna prerasta u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu.
Odluka polazi od neotuđivosti, nedjeljivosti i neprenosivosti prava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini kao jednog od tri konstitutivna naroda. Odluka o transformaciji Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu bila je u potpunosti pravno utemeljena na Owen-Stoltenbergom planu koji je predviđao uniju republika u Bosni i Hercegovini, no zbog činjenice da u to vrijeme plan još nije stupio na snagu, on se eksplicitno ne spominje u preambuli.[17]
Bošnjačko-hrvatski sukob je eskalirao tijekom 1993. godine, a slabi početkom 1994. godine, kada političko-diplomatski pregovori između dvije zaraćene strane postaju sve jači i značajniji. U ožujku 1994. godine, u Washingtonu je potpisano primirje između Hrvata i Bošnjaka, a njihovi teritoriji su ujedinjeni u Federaciju BiH.
Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazumaHVO je zajedno s Hrvatskom vojskom, a u nekim akcijama i s Armijom Republike Bosne i Hercegovine počeo nizati ratne pobjede protiv srpskog neprijatelja. U 7 uspješnih pobjedničkih operacija, HVO zajedno s HV-om, a u nekim akcijama i s Armijom BiH je oslobodio čitavu zapadnu Bosnu. Kruna uspješnih operacija je bila operacija Južni potez u kojoj su združene hrvatske snage izbile na 23 kilometra od Banje Luke, što je bilo u dosegu hrvatskog dalekometnog topništva. Srpske snage su razbijene i u kaosu se povlače prema Banjoj Luci, a zajedno s njima i nova kolona srpskih izbjeglica. Akcija Južni potez, prekinuta je na zahtjev međunarodne zajednice 15. listopada1995. godine.
Uspješne vojne operacije Hrvata, ali i intervencija NATO-a operacijom Namjerna sila natjerali su Srbe da sjednu za pregovarački stol. Daytonskim mirovnim sporazumom završio je rat u Bosni i Hercegovini. Jedan od najosnovnijih principa na kojima je Daytonski sporazum bio zasnovan je bila podjela Bosne i Hercegovine po ključu 51-49 (51% teritorija BiH Federaciji BiH i 49% Republici Srpskoj) koji je usuglasila tzv. kontakt grupa. Daytonski sporazum je djelovao da usuglasi dogovor o problematičnim pitanjima neke od kojih su bile: pravne, državne i teritorijalne nagodbe.
Daytonski sporazum je efektivno završio rat, ali je ostavio mnoge stvari neriješene. Pored toga konačni dogovor ostvaren u Daytonu danas se smatra jednim od najkontroverznijih političkih rješenja proizašlih iz cjelokupne Jugoslavenske krize.
Prema podacima koje je objavio Istraživačko-dokumentacijski centar iz Sarajeva, u Bosni i Hercegovini je tijekom rata poginulo ili nestalo 7.762 Hrvata.[18] Tijekom rata, Armija Republike Bosne i Hercegovine za manje od dvije godine rata je prognala 128.343, dok je Vojska Republike Srpske za 4 godine rata prognala 155.040 Hrvata. Zbog ratnog stanja sa slobodnih prostora Bosne i Hercegovine, izbjeglo je 104.000 Hrvata.[19]
Područje koje je proglašeno dijelom Herceg-Bosne većinom je planinsko s karakterističnim visoravnima i krškim poljima (Livanjsko, Glamočko i Duvanjsko, prostor poznat kao Tropolje ili Završje) te trenutak užim, trenutak širim riječnim dolinama i kotlinama. Na jugozapadu se nalazi visoko Dinarsko gorje, prirodna granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Najviši vrh Herceg-Bosne bila je planina Čvrsnica (vrh Pločno 2222 m), dok je najniži dio pored mora.
Na sjeveru se planinski prostor spušta s mnogim brežuljcima postupno se pretvarajući u prostranu nizinu, plodnu i gospodarski značajnu Bosansku Posavinu koja je dio Panonske nizine. Hercegovinu čine planinska (visoka) i jadranska (niska) Hercegovina, koja užim pojasom između Neuma i poluotoka Klek izbija na Jadransko more u dužini od 20 km.
Glavne rijeke su bile Sava, Neretva, Lašva i Usora. Najveća jezera Buško i Jablaničko su umjetna (akumulacijska). Buško jezero je nastalo potapanjem jednog dijela Livanjskog polja, a Ramsko i Jablaničko jezero su nastali gradnjom hidroelektrane na rijeci Rami odnosno Neretvi.
Klima
Klima je umjereno kontinentalna s toplim ljetima i hladnim zimama koja je ponegdje ublažena utjecajem mora. Područja s velikom nadmorskom visinom imaju kratka hladna ljeta i duge oštre zime. Primorje u području Neuma i niska Hercegovina ima blage kišovite zime i vruća ljeta.
Naselja
Glavni grad, de iure, je bio Mostar (općina Mostar 126.628 stanovnika), a veći gradovi su bili: Brčko (općina Brčko 87.627 stanovnika), Travnik (općina Travnik 70.747 stanovnika), Derventa (općina Derventa 56.489 stanovnika), Bugojno (općina Bugojno 46.889 stanovnika), Jajce (općina Jajce 45.007 stanovnika), Konjic (općina Konjic 43.878 stanovnika) i Livno (općina Livno 40.600 stanovnika).
Spomen ploča u Grudama posvećena Mati Bobanu i HDZ-u u svrhu uspostavljanja Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane, podignuta na četvrtu godišnjicu utemeljenja HZ Herceg-Bosne, 18. studenog 1991.Predsjednik Jadranko Prlić, odjeli društvenih znanosti, gospodarstva, unutarnjih poslova, financija, pravosuđa i obrane; općinska vijeća i povjerenstva HVO.
Vlast u Sarajevu oglušila na zahtjeve bosanskohercegovačkih Hrvata da se zaustavi korištenje teritorija BiH za agresiju na Hrvatsku. BiH je izgubila element neutralnosti i postala je akter u toj agresiji. U tom ratu su sudjelovale jedinice Teritorijalne obrane iz većinskih srpskih oblasti. BiH je postala baza za napad na Hrvatsku. Uvidjevši da sarajevske vlasti ništa ne poduzimaju, bosanskohercegovački Hrvati su se politički i vojno samoorganizirali preko HVO-a i Herceg-Bosne. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna utemeljena je 18. studenog1991. godine, u Grudama, što je bilo u skladu s tadašnjim ustavnim rješenjima o osnivanju zajednica općina. U osnivačkim aktima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane nema separatističkih tendencija. Oružane postrojbe hrvatskog naroda (HVO) tako su se borile za opstojnost kako hrvatskog tako i bošnjačkog naroda tijekom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska zajednica Herceg Bosna nikada nije donijela ustav o raskidu odnosa s Bosnom i Hercegovinom. Nije donijela čak ni svoj statut, a u svim je aspektima poštivala suverenitet Bosne i Hercegovine.
Predsjednik Hrvatske zajednice, poslije Hrvatske Republike Herceg-Bosne je predstavljao i zastupao Herceg-Bosnu u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Bio je nadležan za teritorijalnu cjelovitost i opstanak Herceg-Bosne. Predsjednik se nije birao nego su ga birali članovi Predsjedničkog vijeća. Predsjedničko vijeće Hrvatske Republike Herceg-Bosne uz predsjednika imalo je glavnu izvršnu vlast u Hrvatskoj zajednici, poslije Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni. Prvi predsjednik je bio Mate Boban, a drugi i posljednji Krešimir Zubak.
Vladu HZ Herceg-Bosne je predstavljala civilna sastavnica HVO-a, koja je bila zamišljena kao najviša izvršna i upravna vlast, ali kao potrebna privremena mjera dok vlada RBiH ne preuzme odgovornost za zaštitu svih građana. Kada je proglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna, civilna sastavnica HVO-a je prerasla u Vladu HR Herceg-Bosne, koja je konstituiranim Zastupničkim domom HR Herceg-Bosne, donosila zakone i druge akte.
Dana 28. kolovoza1993. godine,u Grudama, Predsjedništvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i zastupnici hrvatskog naroda u Vijeću općina Skupštine Republike Bosne i Hercegovine donose Odluku o konstituiranju Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg-Bosne kao najvišeg predstavničkog tijela i nositelja zakonodavne vlasti u HZ Herceg-Bosni, što znači da Hrvatska zajednica Herceg-Bosna prerasta u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Odluka polazi od neotuđivosti, nedjeljivosti i neprenosivosti prava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini kao jednog od tri konstitutivna naroda. Odluka o transformaciji Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu bila je u potpunosti pravno utemeljena na Owen-Stoltenbergom planu koji je predviđao uniju republika u Bosni i Hercegovini. Odluka o utemeljenju Hrvatske Republike Herceg-Bosne, u potpunosti, je konzistentna s navedenim planom, no zbog činjenice da u to vrijeme plan još nije stupio na snagu, on se eksplicitno ne spominje u preambuli.[17]
Na temelju članka 7. Temeljne odluke o uspostavi i proglašenju Hrvatske Republike Herceg-Bosne i članku 4. Zakona o Vladi HR H-B, Zastupnički dom HR H-B na trećem zasjedanju, 20. studenoga 1993., donio je odluku o izboru Vlade HR H-B.[20]
Ministar za međurepubličku suradnju i međunarodne odnose
Mile Akmadžić
20. studenoga 1993.
mr. Vladislav Pogarčić
13. siječnja 1995.
Ministar prostornog uređenja, graditeljstva i zaštite okoliša
Željko Obradović
23. veljače 1993.
Zulfo Robović
28. lipnja 1995.
Pogled iz zraka na Trg hrvatskih velikana (Rondo) u Mostaru i zgradu (prva između dvaju gornjih ulica) u kojoj je tijekom rata i poslijeraća bila smještena Vlada Herceg-Bosne, a danas rektorat Sveučilišta u Mostaru (25. 2. 1997.)
Odluku o razrješenju Vlade donijelo je Predsjedničko vijeće HR H-B, 15. lipnja 1996., te istovremeno imenovalo novu, suženu Vladu sa sljedećim članovima:
Pero Marković, predsjednik
mr. Vladimir Šoljić, ministar obrane
Ivan Vrankić, ministar unutarnjih poslova
Frano Franić, ministar financija
Valentin Ćorić, ministar društvenih djelatnosti
Nikola Antunović, ministar gospodarstva.
Državne dužnosti ove vlade prestale su krajem 1996. godine
Herceg-Bosna je imala ogroman značaj u osiguranju svih segmenata života u ratnim uvjetima, u vremenu kada iz Sarajeva nije bilo ni telefonskog poziva, a niti pomoći i taj posao je uspješno obavljen. U kratkom vremenu, bile su osposobljene porušene prometnice, uspostavljen energetski te PTTsustav, sustav zdravstva, školstva i socijalne skrbi. U najsloženijim ratnim uvjetima gdje se pomoć nije mogla osigurati redovito, organizirana je čak i jesenska sjetva u enklavama u središnjoj Bosni (Lašvanska i Lepenička dolina, Žepče, Usora) i tako su osigurane osnovne namirnice za život. Ostavljen je dojam da je taj sustav u cijelosti funkcionirao, iako to u ratnim okolnostima nije ni približno odgovaralo stvarnom stanju. U takvoj situaciji dojam da vlast funkcionira makar to i ne bilo tako, unosilo je sigurnost.[21]
Dana 9. ožujka1996. Zastupnički dom Hrvatske Republike Herceg-Bosne donosi odluku o postupnom prijenosa funkcije civilne vlasti Hrvatske Republike Herceg-Bosne na tijela vlasti Federacije Bosne i Hercegovine. Održavaju se utemeljiteljske skupštine županija u Federaciji BiH. U svibnju 1996. godine, na sjednici Predsjedničkog vijeća reorganizirana je Vlada Hrvatske Republike Herceg-Bosne u prijelaznom razdoblju, te ju je činila šest ministarstva. Hrvatska Republika Herceg-Bosna formalno je ukinuta 14. kolovoza1996. godine.
Osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane, 8. travnja 1992. godine, Herceg-Bosna je povezana s ostalim hrvatskim zajednicama: Bosanska Posavina, Usora, Soli, Srednja Bosna i Vrhbosna. Potkraj 1992. godine, na sastanku u Travniku pod predsjedanjem Mate Bobana je donesena odluka da se sve hrvatske zajednice ujedine u vrhovnu, Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu. Zapravo su Herceg-Bosni pristupili: Srednja Bosna (današnje Žepče), sjeverni, slobodni dio Usore i jedini slobodni dio Bosanske Posavine Orašje jer su Srbi zauzeli južni, komušanski dio Usore i gotovo čitavu Bosansku Posavinu, drugu značajniju hrvatsku zajednicu. Do tada, Srbi su zauzeli dvije općine Herceg-Bosne, Kupres i Kotor Varoš. Srpsko zauzimanje Jajca i Dobretića postat će jedan od uzroka bošnjačko-hrvatskog sukoba.
Općine su imale Općinsko vijeće, Načelnika općine i svoje službe. U općine su ulazila naselja koncentrirana uglavnom oko najznačajnijeg grada ili mjesta u području. Općine su bile podijeljene na mjesne zajednice. Pri potpisivanju Daytonskog sporazuma, pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane nalazilo se više teritorija Bosne i Hercegovine nego što je bio postotak Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Stanovništvo Bosne i Hercegovine po naseljima prema popisu iz 1991. godine; Srbi – plava, Muslimani – zelena, Hrvati – narančasta.
Na području koje je proglašeno dijelom Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, 18. studenog1991. godine prema popisu stanovništva izvršenom u ožujku 1991. godine, živjelo je 1.238.512 stanovnika, sljedećeg nacionalnog sastava:
Rat u Bosni i Hercegovini je učinio svoje i utjecao je na etničku kartu Bosne i Hercegovine koja je do tada zbog velike izmiješanosti naroda često nazivana "leopardovo krzno". Tako su brojnim etničkim čišćenjima i progonima se dogodila velika preseljena naroda na područja koja je držala njihova vojska. Hrvati su se selili na područja koja je držao HVO, Bošnjaci na područja koja je držala Armija BiH te Srbi na područja koja je držala Vojska RS-a.
Na popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini1996. godine, koji je proveo UNHCR (popis nije službeno priznat), Bosna i Hercegovina je imala 3.919.953 stanovnika. Od toga broja, Hrvata je bilo 571.317 ili 14.57 % ukupnog stanovništva te zemlje. Hrvati su zahvaljujući samoorganiziranju izborili svoj opstanak u Bosni i Hercegovini, u ratu u toj zemlji.[23]
Gospodarstvo
Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, Bosna i Hercegovina je bila četvrta republika po razvijenosti u sastavu SFRJ. Infrastruktura unutar države kao i industrijske grane su bile loše razvijene. Gospodarski život na području cijele BiH u tri ratne godine praktički je zamro. Mnoge, prije rata, uspješne tvrtke već za srpske agresije su opljačkane, a na njima je prouzročena veća materijalna šteta. Nije bilo značajnije gospodarske aktivnosti, dok se o pokretanju novih pogona nije ni razmišljalo zbog ratnih događanja. Poljodjelstvo je bilo na niskoj razini, prometna infrastruktura je propadala, građevinska je djelatnost bila skoro nepostojeća, stopa nezaposlenosti je bila velika. Kao direktan rezultat rata između 1992. i 1995. već niska industrijska proizvodnja unutar zemlje je opala za oko 80%. Ratna događanja su također dovela do uništavanje loše infrastrukture u zemlji. Sve ovo je dovelo do velikog porasta nezaposlenosti i opada životnog standarda stanovništva. Bruto domaći proizvodBosne i Hercegovine danas se približava BDP-u zemlje iz 1991.
Ipak, Hrvati su iz rata izašli kao najprosperitetniji narod u Bosni i Hercegovini. Na području Herceg-Bosne nije bilo sjedišta niti jedne prijeratne velike jugoslavenske banke. Sva sjedišta banaka u Bosni i Hercegovini do tada su bila u Sarajevu. Predsjedničko vijeće Hrvatske zajednice Herceg-Bosne nakon njenog osnutka od sarajevskih vlasti dobiva zahtjev da se na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne osnuje banka radi financiranja novoosnovane zajednice općina. U studenom 1992. godine osnovana je Hrvatska banka Mostar preko koje je financirana Hrvatska zajednica, poslije Hrvatska Republika Herceg-Bosna i Hrvatsko vijeće obrane. Kao i na području čitave Bosne i Hercegovine, službena valuta Herceg-Bosne je bio bosanski dinar, ali je u uporabi bio hrvatski dinar, a poslije kuna i marka.
Promet
Ceste
UNPROFOR je kodnim imenima označio glavne pravce u uporabi tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Najvažniji su bili:
JŽ 441, glavna električna lokomotiva.Željeznice Herceg-Bosne su zadržale boje Jugoslavenskih željeznica. Natpis "Jugoslavenske željeznice" zamijenjen je natpisom "Željeznice Herceg-Bosne".
Zanimljivo je kako su željezničari iz Ploča ujesen 1991. na pruzi Ploče – Čapljina – Mostar, dolaskom srpskih rezervista započeli pripreme za obranu doline Neretve. No, službeno je HŽ od ŽTO-a Sarajevo preuzeo prugu tek početkom 1992. Za vrijeme rata 1991. u Hrvatskoj, ondašnja željeznička uprava u Sarajevu ponašala se kao da to nije njihov rat. Štoviše, rukovoditelji, većinom Srbi, pokušavali su što više dizel i elektro lokomotiva iz Ploča staviti pod svoj nadzor, no nije im uspjelo. Željezničari iz Ploča, među kojima su bili i zaposlenici iz okolice Mostara i Čapljine, uspjeli su održati željeznički promet od Ploča do Čapljine, te do Baćevića kod Mostara.[24]
Od 1992. djelovale su i Željeznice Herceg-Bosne, sa sjedištem u Mostaru, koje su veoma dobro surađivale s Hrvatskim željeznicama. Uspjeli su očuvati promet od mostarskih predgrađa do Čapljine i Metkovića. Očuvali su i prugu oko Žepča. Zanimljivo je kako su Željeznice BiH 1996. godine pokušale preuzeti prugu u dolini Neretve. Čak je sarajevska direkcija ultimativno tražila da njihovo osoblje vozi od Mostara do Ploča, te da radi manevru u Luci Ploče. Cilj je bio jasan, mirnim putem, nakon rata, ovladati Lukom Ploče i prugom Ploče – Mostar. Pokušaj nije uspio jer je narod u dolini Neretve rekao svoje. Pruga je obranjena i u ratu i u miru.[24] Godine 2001., Federacija BiH osniva Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine, čiji kapital čini željeznička imovina Željeznica BiH i Željeznica Herceg-Bosne. Danom početka primjene novog zakona prestaju s radom Željeznice BIH i Željeznice Herceg-Bosne, a uspostavlja se rad Željeznica Federacije BiH.[25] Danas su HŽ i ŽFBiH partneri na europskom kolosijeku.[24]
Usprkos značajnim razaranjima sveučilišnih objekata i općoj pogibelji za studente i nastavnike, Sveučilište nije prekidalo svoje aktivnosti tijekom čitavoga rata (1992. – 1995.). Sredinom devedesetih dolazi do otvaranja novih fakulteta i znanstveno-istraživačkih instituta. Rane devedeseteXX. stoljeća ostat će upamćene po buđenju nacionalne svijesti u Bosni i Hercegovini. Tako je nakon 41 godine zabrane rada, obnovljeno Hrvatsko kulturno društvo Napredak, nositelj očuvanja i jačanja hrvatske nacionalne svijesti u Bosni i Hercegovini.
Mostar je 1977. postao samostalno sveučilišno središte s više fakulteta i viših škola odvajajući se od Univerziteta u Sarajevu i osnivajući Sveučilište "Džemal Bijedić". Usprkos značajnim razaranjima sveučilišnih objekata i općoj pogibelji za studente i nastavnike, Sveučilište nije prekidalo svoje aktivnosti tijekom čitavoga rata (1992. – 1995.). Sredinom devedesetih dolazi do otvaranja novih fakulteta i znanstveno-istraživačkih instituta.
Napredak je nastavilo s radom sve do 1949. godine, kada su ga raspustile protuhrvatski nastrojene jugoslavenske vlasti. Napretkovo djelovanje nije odgovaralo tadašnjoj vlasti pa 1. travnja1949. godine, dolazi do njegova ukidanja, pod izgovorom kako nema članstva i ne može se održati skupština, koja bi dala legalitet upravi. Obnoviteljska skupština održana je 29. rujna1990. godine u Sarajevu. Usvojen je Statut kojim je definirano da je svrha obnovljenog Napretka: kulturno i prosvjetno djelovanje, ekonomsko jačanje i socijalno podizanje hrvatskog naroda.
Za to vrijeme, nogometna natjecanja su bila podijeljena po nacionalnoj osnovi, tako da su u Bosni i HercegoviniHrvati, Bošnjaci i Srbi svaki za sebe igrali svoje nacionalne lige. Nogometni savez Bosne i Hercegovine, koji je bio pod bošnjačkim vodstvom, je priznavao isključivo bošnjačku nogometnu ligu.
Osim nogometa i košarke, dva najpopularnija športa, postojala su, a i danas postoje, ligaška natjecanja Herceg-Bosne i u ostalim športovima. Tu treba istaknuti Prvu rukometnu ligu Herceg-Bosne, Prvu šahovsku ligu Herceg-Bosne, Prvenstvo Herceg-Bosne u boćanju, Prvenstvo Herceg-Bosne u kuglanju i druge.
Zastava Hrvatske Republike Herceg-Bosne se sastoji od tri boje: crvene, bijele i plave, s grbom Herceg-Bosne u sredini. Omjer širine i dužine zastave je 1 : 2. Boje zastave su položene vodoravno i to ovim redom s gornje strane: crvena, bijela i plava. Svaka boja čini jednu trećinu širine zastave. Grb Herceg-Bosne je smješten u sredini zastave tako da gornji dio grba (pleter) zalazi u crveno polje zastave, a donji dio grba (u visini jednog kvadratnog polja) zalazi u plavo polje zastave. Središnja točka grba poklapa se s točkom u kojoj se sijeku dijagonale zastave.
Grb Hrvatske Republike Herceg-Bosne je povijesni hrvatski grb u obliku stiliziranog štita, podijeljen vodoravno i okomito u dvadeset pet crvenih i bijelih kvadrata, tako da je prvo polje u lijevom gornjem kutu stiliziranog štita crvene boje. Iznad stiliziranog štita nalazi se pleter vodoravno položen na štit iznad tri središnja polja. Omjer visine tropleta i visine kvadratnog polja je 1:1, a omjer dužine tropleta i dužine kvadratnog polja je 3:1. Grb je obrubljen zlatnom crtom. Grb Herceg-Bosne se rabio za vrijeme postojanja Herceg-Bosne i nekoliko godina nakon završetka rata u BiH. Ukidanjem Herceg-Bosne i osnivanjem Federacije BiH grb se prestao rabiti, a danas je samo u uporabi u učionicama škola u BiH koje svoju nastavu izvode po hrvatskom nastavnom planu i programu te u Zapadnohercegovačkoj i Hercegbosanskoj županiji gdje se koristi kao tih dviju županija.
Hrvatska Republika Herceg-Bosna je imala i svoje registarske pločice za automobile. Tablice su bile slične tablicama Republike Hrvatske, samo se umjesto grba Republike Hrvatske na pločicama nalazio grb Hrvatske Republike Herceg-Bosne i slovne oznake gradova (MO – Mostar, ŠB – Široki Brijeg, GR – Grude, PO – Posušje, LJ – Ljubuški, ČA – Čapljina, TG – Tomislavgrad, LI – Livno, RA – Rama, KI – Kiseljak, JA – Jajce, TR – Travnik, DR – Derventa, OR – Orašje itd.). Tablice su ukinute 1998. godine, kada je tadašnji visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Carlos Westendorp donio odluku o aktualnom dizajnu zastave Bosne i Hercegovine i uveo jedinstvene registarske tablice za čitavu Bosnu i Hercegovinu.
↑Six Senior Herceg-Bosna Officials Convicted. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (press release) (engleski). 29. svibnja 2013. Pristupljeno 29. kolovoza 2023.
↑Dragutin Pavličević, Stjepan Radić i Ferdo Šišić o pripadnosti Bosne i Hercegovine u doba aneksijske krize 1908. godine, u: Zbornik u čast Hrvoja Matkovića: u povodu 80. godine života, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005., ISBN953-6682-54-0, fusnota 50, str. 286.
»Naziv Herceg-Bosna nije iz novijeg doba, nego s kraja 19. st.«
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
.svg)
