Hohenzollerni vuku podrijetlo od švapskih vojvoda Burhardovaca iz 10. stoljeća.[1] Uspon obitelji počinje za vrijeme grofaFridrika III. od Zollerna († o. 1200.), privrženika kralja Fridrika I. Barbarosse koji je ženidbom stekao burg-grofoviju Nürnberg kao porkulab (burggrof) Fridrik I.[1] Za njegovih sinova obitelj se oko 1227. godine grana u dvije loze: franačku (evangeličku) lozu, koju je osnovao Konrad III. i koja je naslijedila burg-grofoviju Nürnberg, i švapsku (katoličku) lozu, koju je utemeljio mlađi Fridrikov sin Fridrik IV. i koja je baštinila posjede u Švapskoj.[1]
Kasnija pruska kraljevska obitelj pripadala je franačkoj lozi, dok su švapskoj lozi pripadali knezovi Hohenzollern-Sigmaringena, kasniji knezovi i kraljevi Rumunjske.[2]
Franačka loza
Uspon moći nürnberških porkulaba započeo je kada je Fridrik II. († 1297.) stekao Bayreuth, a njegovi nasljednici Ansbach i Kulmbach.[2] Fridrik VI. postao je 1411. markgrof Brandenburga, a 1415. godine dobio je naslov izbornog kneza, kao Fridrik I.[1]
Izborni knez Fridrik III. postao je 1701. godine pruskim kraljem pod imenom Fridrik I., no članovi dinastije i dalje zadržavaju i titulu izbornog kneza Brandenburga do raspada Carstva1806. godine.
Švapska loza, koja je 1534. godine stekla još grofovije Sigmaringen i Veringen, podijelila se u dvije linije, a obje su 1623. godine dobile naslov državnih kneževa.[1] Linija Hohenzollern-Hechingen držala je grofoviju Hechingen, a linija Hohenzollern-Sigmaringen grofovije Sigmaringen, Veringen i Haigerloch.
Linija Hohenzollern-Hechingen izumrla je 1869. godine, a njihove su zemlje na osnovi baštinskih ugovora iz 1695. i 1849. godine pripale pruskoj kući Hohenzollerna.[1] Sličan ugovor o ustupanju posjeda Pruskoj potpisao je i Karlo Anton od Hohenzollern-Sigmaringena. Njegov sin Karlo izabran je 1866. godine za rumunjskog kneza, a 1881. godine proglašen je kraljem. Njegovi potomci vladali su Rumunjskom do 1947. godine kada je proglašena narodna republika.[1][2]