Rođen je u višečlanoj plemićkoj obitelji koja se u Kanfanaru u Istri doselila iz Bosne bježeći pred Turcima. Krsno ime mu je bilo Ivan. U svojim djelima navodi kako je sam u očinskoj kući naučio čitati i pisati. S 14 godina odlazi u samostan na Trsatu gdje ulazi u franjevački red. Godine 1600. oblači franjevački habit i prima redovničko ime Franjo.[3] Daljnji tijek svog života opisuje sljedećim riječima:
Nema sigurnih podataka da je Glavinić bio doktor teologije, jer da je imao tu titulu, vjerojatno bi je spomenuo kao što je učinio za službu lektora i propovjednika.
Po povratku sa studija 1610. na provincijalnom kapitulu na Trsatu izabran je za provincijala franjevačke provincije Bosne Hrvatske (1610. – 1613.). Na istu službu izabran je drugi put 1616. – 1619., također na Trsatu, a treći put 1619. – 1621. na kapitulu u Ljubljani. Službu trsatskog gvardijana i čuvara Svetišta GospeTrsatske obnaša od (1632. – 1639., 1641. – 1648., 1651. – 1652.). Od 1622. do 1626. član je provincijalnog savjeta na Trsatu. Preuredio je 1644. godine crkvu svetišta Majke Božje na Trsatu kao starješina trsatskoga samostana. Planirao je tiskati glagoljskeliturgijske knjiga, te je putovao često u Beč radi tiskare koju je želio dopremiti u Rijeku, obnašajući službu ilirskog propovjednika. Godine 1626. odlazi na generalni kapitul franjevačkog reda u Španjolskoj. Da mu je bilo veoma stalo do intelektualnog napredovanja subraće pokazuje i činjenica da je, vraćajući se iz Španjolske, ponio sa sobom mnoštvo knjiga za trsatsku biblioteku. Po povratku iz Španjolske Glavinić je boravio u samostanu Sv. Leonarda kod Samobora. U tišini i miru toga samostana pripremao je za tisak svoje knjige na hrvatskom jeziku, koji je izričito nazivao tim imenom (harvatsski yezik).[4] Godine 1629. nalazio se vjerojatno na Trsatu jer veoma detaljno opisuje požar koji je 5. ožujka1629. uništio samostan, biblioteku i arhiv. Najviše je žalio za bibliotekom i arhivom. U idućem periodu bio je najvjerojatnije običan redovnik na Trsatu. Od 1632. do 1639. ponovno obnaša dužnost gvardijana na Trsatu i čuvara svetišta Majke od Milosti. Od 1639. do 1641. vršio je službu gvardijana na Svetoj Gori kod Gorice. Vrativši se na Trsat, čitavo vrijeme do smrti bio je gvardijan i čuvar svetišta. Tu ga je zateklo imenovanje za senjskog biskupa koje je zbog osobne i redovničke skromnosti odbio.
Njegovo djelo Czvit szvetih to yeszt sivot szvetih, od kih Rimska Czrikva cini sspominak, prenesen i sslosen na harvatsski yezik catholicanskim obicayem po o. f. Franciscu Glavinichu Istrianinu ... v kih vnogi spassitelyni uzdarse sse nauki, svakomu duhovnomu i telessnomu sstrahom Bosyim sivuchemu kruto korisstni i potribni iz 1628., prvi je hagiografski i teološko-katehetički spis takve naravi u hrvatskoj književnosti.[5] Usmjerio se na integriranje čakavskih, štokavskih i kajkavskih elemenata. Oslanjao se na klasični retoričko-figuralni repertorij i usmenu narodnu tradiciju pri stilskom oblikovanju.[5]
Baština u kojoj je dokumentirao hrvatstvo Istre poslužila je hrvatskim svećenicima, prije svega Boži Milanoviću da na međunarodnoj konferenciji u Parizu 1946. godine izbore povratak Istre matici Hrvatskoj. Na ovoj se konferenciji rješavala sudbina Istre, a kao dokaz priložen je i dio iz djela Svjetlo vjerujuće duše, gdje je pri kraju uvoda Glavinić napisao da je svoju knjižicu napisao "da ugodi braći i vjernima, osobit hrvatskom jaziku i mojim Istrijanima." (Vidi M. Breyer: Iz stare hrvatske literature, Zagreb 1938., str. 4.)[6][7]
Çetiri poszlidnya çlovika t. y. od szmarti, szuda, pakla i kralyesztua nebeszkoga. Szuakomu duhounomu, i telesznomu, sztrahom Bosym ziuvchemu, kruto potribna i koristna. (Mleci, 1628.)
Czvit szvetih to yeszt sivot szvetih, od kih Rimska Czrikva cini sspominak, prenesen i sslosen na harvatsski yezik catholicanskim obicayem po o. f. Franciscu Glavinichu Istrianinu ... v kih vnogi spassitelyni uzdarse sse nauki, svakomu duhovnomu i telessnomu sstrahom Bosyim sivuchemu kruto korisstni i potribni (Mleci, 1628., 1657. i 1702.)
↑ abHrvatski leksikon, svezak A - K, natuknica Franjo Glavinić
↑Croatian History Darko Žubrinić: Juraj Slovinac - Georges d'Esclavonie, George de Sorbonne - glagoljaš i profesor na pariškoj Sorboni od 1394. do 1403., 2002. (pristupljeno 15. prosinca 2015.)
↑Croatian History Darko Žubrinić: Uloga hrvatske glagoljice za političku sudbinu Istre nakon II. svjetskog rata, 2013. (pristupljeno 15. prosinca 2015.)
