Francuska nogometna reprezentacija predstavlja Republiku Francusku u nogometu. Nalazi se pod upravom Francuskog nogometnog saveza (fr.Fédération Française de Football), vodećeg nogometnog tijela u Francuskoj, a natječe se kao članica UEFA-e. Tradicijske boje reprezentacije su plava, bijela i crvena, boje koje također označavaju i francusku državnu zastavu. Reprezentacija je poznata pod nadimkom Les Bleus koji je povezan i s francuskim reprezentacijama drugih športova. Francuska reprezentacija osvojila je najveći broj titula Svjetske momčadi godine, koju izdaje World Soccer, njih čak četiri, više od bilo kojega kluba ili reprezentacije na svijetu.
Svoju prvu službenu nogometnu utakmicu Francuska je odigrala 1904. godine, a svoje domaće utakmice uglavnom igra na stadionu Park prinčeva, u predgrađu Pariza. Reprezentacija je osvojila dva naslova svjetskog nogometnog prvaka, dva naslova europskog nogometnog prvaka, Olimpijski turnir i dva Kupa konfederacija. Nakon što su 2001. godine osvojili Kup konfederacija postali su jedina reprezentacija, uz Argentinu, koja je osvojila tri najvažnija turnira u organizaciji FIFA-e. Tradicijski, nogometni suparnici Francuske su susjedi Talijani, dok su u prošlosti to bili Belgijanci i Englezi te osamdesetih godina prošloga stoljeća Nijemci.
Trenutačni izbornik Francuske nogometne reprezentacije je Didier Deschamps, bivši reprezentativac i kapetan generacije koja je 1998. i 2000. godine postala svjetskim i europskim prvakom, a koji je na to mjesto zasjeo nakon Europskoga prvenstva u Ukrajini i Poljskoj 2012.m. Pod njegovim vodstvom na Svjetskom prvenstvu 2014. godine održanom u Brazilu, reprezentacija Francuske došla je do četvrtfinala gdje je ispala od Njemačke rezultatom 0:1 i u konačnici zauzela sedmo mjesto na turniru.
Na svjetskom prvenstvu u nogometu 2022. osvojili su 2. mjesto izgubivši od Argentine na jedanaesterce 4:2 (3:3). To je njihov drugi poraz u finalu SP-a, prvi nakon svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006., kada je bila bolja Italija 5:3 (1:1), a oba su puta Francuzi gubili raspucavanjem s bijele točke.
Povijest
Francuska nogometna reprezentacija osnovana je negdje u isto vrijeme kada i sama FIFA, 21. svibnja1904. godine, a svoju prvu službenu nogometnu utakmicu odigrala je 1. svibnja 1904. godine protiv Belgije u Bruxellesu koja je završila neodlučenim rezultatom 3:3.[2] Sljedeće godine, 12. veljače1905. Francuska je odigrala prvu domaću nogometnu utakmicu protiv Švicarske. Utakmica je odigrana na Parku prinčeva pred 500 navijača, a završila je pobjedom Francuske 1:0. Jedini pogodak na utakmici postigao je Gaston Cyprès. Zbog neslaganja FIFE, francuske sportske zajednice Union des Sociétés Françaises de Sports Athlétiques (USFSA) i njezinog rivala - organizacije French Interfederal Committee (CFI) - u početku, francuski nogometni savez kompletno je ujedinjen tek 1921. godine.
U srpnju1930. godine, Francuska se pojavila na prvom Svjetskom nogometnom prvenstvu održanom u Urugvaju. U svojoj prvoj službenoj utakmici na svjetskom nogometnom prvenstvu, Francuska je pobijedila Meksiko rezultatom 4:1 na stadionu Estadio Pocitos u Montevideu. Nogometaš Lucien Laurent ostat će zapamćen u nogometnoj povijesti ne samo kao prvi Francuz koji je postigao pogodak za svoju reprezentaciju na svjetskim prvenstvima, već i kao prvi nogometaš koji je postigao prvi pogodak na svjetskom nogometnom prvenstvu uopće. Do kraja prvenstva, Francuska je u skupini izgubila sljedeće dvije utakmice rezultatom 0:1 (od Argentine i Čilea) i bila eliminirana s prvenstva. Sljedeća godina ostat će zapamćena po tome što je prvi crni igrač postao reprezentativac Francuske. Raoul Diagne, inače Senegalskog podrijetla, svoj prvi reprezentativni debi ostvario je 15. veljače u porazu 1:2 protiv Čehoslovačke. Diagne će kasnije igrati za reprezentaciju na svjetskom nogometnom prvenstvu 1938. godine zajedno s Larbijem Benbarekom koji je bio jedan od prvih reprezentativaca sjeverno-afričkog podrijetla. Na svjetskom nogometnom prvenstvu 1934. godine Francuska je ispala nakon prve utakmice protiv Austrije od koje je izgubila rezultatom 2:3. Na povratku u Pariz, reprezentaciju je dočekalo preko četiri tisuće navijača kao heroje. Francuska je bila domaćin svjetskog nogometnog prvenstva 1938. godine i dospjela do četvrtfinala gdje je izgubila od kasnijih prvaka Talijana rezultatom 1:3.
Raymond Kopa - jedan od glavnih pripadnika tzv. prve Zlatne generacije Francuske nogometne reprezentacije tijekom 1950-ih godina.
Tijekom 1960-ih i 1970-ih godina Francuska nije zabilježila dobre rezultate, a zbog učestalog mijenjanja izbornika nisu se uspjeli kvalificirati na velika natjecanja. 24. travnja1964. godine, Henri Guérin postao je prvi službeni izbornik reprezentacije. Pod njegovim vodstvom, Francuska se nije uspjela kvalificirati na svjetsko nogometno prvenstvo 1962. godine, kao niti na europsko prvenstvo 1964. godine. Ipak, uspjeli su se kvalificirati 1966. godine na svjetsko prvenstvo održano u Engleskoj gdje su ispali u razigravanju po skupinama. Nakon tog neuspjeha, izbornik Guérin je dobio otkaz, a zamijenili su ga José Arribas i Jean Snella koji su zajednički nastupali kao izbornici. Ipak, njih dvojica izdržala su tek četiri utakmice prije nego što ih je zamijenio bivši igrač Just Fontaine, koji je pak kao izbornik trajao još manje: dvije utakmice. Njega je naslijedio Louis Dugauguez koji se borio tijekom kvalifikacija za svjetsko prvenstvo 1970. godine te dobio otkaz, a poslije njega je došao Georges Boulogne koji nije uspio dovesti reprezentaciju na navedeno natjecanje. Boulogne je također dobio otkaz zbog neuspjeha dovođenja reprezentacije na svjetsko prvenstvo 1974. godine, a naslijedio ga je RumunjStefan Kovacs koji je bio i ostao jedini strani izbornik reprezentacije do danas. Kovacs se također pokazao neuspješnim zbog nemoći dovođenja reprezentacije na europsko prvenstvo 1976. Nakon dvije godine provedene na klupi francuske reprezentacije zamijenio ga je Michel Hidalgo.
Pod Hidalgovim vodstvom Francuska je procvala, ponajprije zahvaljujući jednom od najboljih nogometaša svijeta Michela Platinija koji je, zajedno s Jeanom Tiganom, Alainom Giresseom i Luisom Fernandezom činio carré magique (u slobodnom prijevodu "magični kvadrat") koji je "razbijao" protivničke obrane. Na svjetskom nogometnom prvenstvu 1982. godine Francuska je dosegnula polufinale, izgubivši nakon izvođenja jedanaesteraca od Zapadne Njemačke. Ta utakmica smatra se jednom od najvećih utakmica ikad odigranih u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava, a obilježena je i kontroverzama.[3] Svoj prvi pravi međunarodni uspjeh Francuska je doživjela dvije godine kasnije, na europskom prvenstvu 1984. godine kojem je bila domaćin i kojeg je osvojila. Pod vodstvom Platinija koji je bio najbolji strijelac prvenstva s 9 pogodaka, Francuska je u finalu svladala Španjolsku rezultatom 2:0. Strijelci su bili Platini i Bruno Bellone. Nakon uspjeha na europskom prvenstvu, Hidalgo je otišao, a zamijenio ga je bivši reprezentativac Henri Michel. Francuska je osvojila zlatnu medalju na Olimpijskim igrama 1984., a godinu dana kasnije pobijedivši Urugvaj 2:0 u finalu osvojili su i Artemio Franchi trofej - trofej koji se smatra pretećom današnjeg Kupa Konfederacija. U rasponu od samo jedne godine, Francuzi su osvojili tri od četiri najveća nogometna turnira. Na svjetskom prvenstvu 1986. godine Francuzi su bili iznimni favoriti, ali su drugi puta zaredom poraženi u polufinalu ponovno od Zapadne Njemačke. U utakmici za treće mjesto pobijedili su Belgiju 4:2.
Godine 1988. Francuski nogometni savez je otvorio nacionalni nogometni institut Clairefontaine. Njegovom svečanom otvorenju prisustvovao je i tadašnji francuski Predsjednik François Mitterrand. Pet mjeseci nakon otvaranja instituta, Henri Michel je dobio otkaz, a na klupi ga je zamijenio Michel Platini koji svoju reprezentaciju nije uspio odvesti na svjetsko prvenstvo 1990., ali se uspio plasirati na europsko prvenstvo 1992. Međutim, unatoč odličnim rezultatima koji su uključivali 19 pobjeda zaredom, Francuska nije uspjela proći skupinu pa je tjedan dana nakon završetka prvenstva Platini dao otkaz, a zamijenio ga je njegov asistent Gérard Houllier. Pod njegovim vodstvom Francuska i njezini navijači doživjeli su spektakularno razočarenje ne uspjevši se plasirati na svjetsko prvenstvo 1994. godine, iako su ga gotovo osigurali dvije utakmice prije kraja kvalifikacija. Te dvije utakmice, protiv Izraela i Bugarske, Francuzi su, na sveopće iznenađenje nogometnog svijeta, izgubili 2:3 (Izrael) i 1:2 (Bugarska). Posljedica svega bio je otkaz Houlliera i odlazak nekoliko prvotimaca iz reprezentacije. Houllierov asistent, Aimé Jacquet, postao je novi izbornik reprezentacije.
Upravo pod vodstvom Jacqueta, reprezentacija je doživjela svoje najbolje godine. Tim se sastojao od veterana koji se nisu uspjeli plasirati na svjetsko prvenstvo 1994., a pridružili su im se i mlađi igrači. Na europskom prvenstvu 1996. Francuska je dosegnula polufinale u kojem su izgubili od Češke nakon izvođenja jedanaesteraca 5:6. Na svjetskom prvenstvu 1998. Jacquet je odveo Francuze do kraja, do prvog naslova svjetskih prvaka, preko Brazila kojeg su u finalu pobijedili rezultatom 3:0. Nakon prvenstva, Jacquet je odstupio s mjesta izbornika, a zamijenio ga je Roger Lemerre koji je vodio reprezentaciju na europskom prvenstvu 2000. Prevođeni najboljim nogometašem svijeta u tom trenutku Zinedineom Zidaneom, Francuska je u finalu pobijedila Italiju 2:1, nakon što je David Trezeguet postigao zlatni pogodak u produžecima. Francuska je tako postala prva reprezentacija nakon Zapadne Njemačke koja je uspjela osvojiti svjetsko i europsko nogometno prvenstvo u dvije godine. Nakon tog uspjeha, Francuska je dosegnula prvo mjesto najboljih reprezentacija svijeta na FIFA-inoj službenoj ljestvici, prvi put u svojoj povijesti.
Ipak, Francuzi nisu uspjeli dugo zadržati kondiciju i uspjeh na turnirima koji su uslijedili. Iako su osvojili Kup konfederacija 2001. godine, na svjetskom prvenstvu 2002. godine doživjeli su pravi debakl, ne mogavši zabiti niti jedan pogodak u tri utakmice pa su brzo i lako ispali s turnira. Jedno od najvećih nogometnih iznenađenja u povijesti svjetskih prvenstava dogodilo se u prvoj utakmici tog natjecanja 2002. godine kad su kao branitelji naslova i aktualni svjetski i europski prvaci izgubili od reprezentacije Senegala 0:1. Nakon što su završili na posljednjem mjestu skupine, Lemerre je dobio otkaz, a zamijenio ga je Jacques Santini. Uz prave pripreme i jaku momčad, reprezentacija je puna optimizma došla na europsko prvenstvo 2004. godine, ali su ih šokirali Grci, kasniji europski prvaci, izbacivši ih u četvrtfinalu. Santini je nakon prvenstva dao otkaz, a umjesto njega na klupu je sjeo Raymond Domenech. Kroz kvalifikacije za svjetsko prvenstvo 2006., Francuska se neočekivano teško snalazila pa je Domenech posegnuo za nekim nogometnim veteranima koji su već bili u reprezentativnoj mirovini kako bi pomogli da tim dođe u Njemačku na natjecanje. Oni su to i uspjeli, pobijedivši u odlučujućoj utakmici Cipar rezultatom 4:0. Tijekom svjetskog prvenstva u Njemačkoj, Francuska je skupinu završila neporažena i došla sve do finala natjecanja, putem izbacivši Španjolce, Brazilce i Portugalce. U finalu su se susreli s Italijom i nakon što je regularni dio utakmice završio rezultatom 1:1, izgubili su lošijim izvođenjem jedanaesteraca (3:5).
Iako je tijekom kvalifikacija izgubila u obje utakmice od Škotske, Francuska se bez većih problema plasirala na europsko prvenstvo 2008. Međutim, na istome nisu uspjeli proći skupinu koja je proglašena skupinom smrti. Tijekom kvalifikacija za svjetsko prvenstvo 2010. godine, Francuska je izgubila nekoliko utakmica i ostvarila par neuvjerljivih pobjeda pa je u kvalifikacijskoj skupini završila na drugom mjestu što joj je osiguralo doigravanje s Republikom Irskom za jedno od posljednjih slobodnih mjesta na nogometnoj smotri u Južnoj Africi. U prvoj utakmici Francuzi su pobijedili 1:0, a druga, obavijena velikom kontroverzom, završila je rezultatom 1:1 pa su se zbog boljeg ukupnog rezultata kvalificirali na natjecanje.
Međutim, na tom svjetskom prvenstvu Francuzi su nastavili s katastrofalnom igrom i bili su eliminirani nakon razigravanja po skupinama. Tijekom prvenstva, napadač reprezentacije Nicolas Anelka je bio poslan kući nakon navodne prostačke svađe s izbornikom Raymondom Domenechom u poluvremenu utakmice s Meksikom koju su Francuzi na kraju izgubili.[4][5] Rezultat neslaganja reprezentativaca s izbornikom i njegovim timom trenera bio je bojkot treninga usred prvenstva.[6][7][8] Negativni publicitet kojeg je reprezentacija dobila tijekom natjecanja doveo je do daljnjih posljedica u nogometnom savezu u Francuskoj. Dan nakon što je reprezentacija izbačena s prvenstva, francuski mediji raspisali su se o navodno dogovorenom sastanku samog Predsjednika države Nicolasa Sarkozyja s kapetanom Thierryjem Henryjem kako bi razgovarali o problemima koji muče reprezentaciju i njihovom lošem nastupu na prvenstvu. Sastanak je zatražio sam Henry.[9] Nakon završetka prvenstva, predsjednik nogometnog saveza Jean-Pierre Escalettes dao je ostavku. Domenech je dobio otkaz, a bivši reprezentativac Laurent Blanc sjeo je na njegovo mjesto. Dana 23. srpnja2010. godine, na zahtjev novog izbornika, savez je suspendirao sva 23 igrača koja su sudjelovala na svjetskom prvenstvu prije prijateljske utakmice s Norveškom.[10]6. kolovoza, pet igrača za koje se smatralo da su najviše utjecali na raspad sistema tijekom svjetskog prvenstva bilo je kažnjeno.[11][12]
Godine 1998., netom prije početka Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, stadion Stade de France inauguriran je kao njihov glavni domaći stadion. Stade de France nalazi se u Saint-Denisu, predgrađu Pariza, kapaciteta 81.338 sjedala. Prvu utakmicu na tom stadionu Francuska je odigrala 28. siječnja 1998. godine protiv Španjolske i pobijedila rezultatom 1:0. Strijelac jedinog pogotka je bio Zinedine Zidane. Od tada francuska reprezentacija koristi taj stadion za igranje svih važnih i velikih utakmica.
Prije samih utakmica, domaćih ili gostujućih, reprezentacija se nalazi i trenira u akademiji Clairefontaine koja se nalazi u Clairefontaine-en-Yvelines. Riječ je o centru nogometnog saveza i jednoj od dvanaest elitnih akademija u zemlji. Centar je 1976. godine inaugurirao bivši predsjednik saveza Fernand Sastre, a službeno je otvoren 1988. Centar je privukao veliku medijsku pozornost nakon što je postao glavni kamp igrača tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. godine.
Imidž reprezentacije
Medijska pokrivenost
Nogometna reprezentacija Francuske trenutno ima potpisan Ugovor za prenošenje svojih utakmica s TF1 grupom koja kontrolira glavni televizijski kanal, TF1. Potpisani Ugovor trebao je isteći nakon Svjetskog nogometnog prvenstva 2010. godine. Ipak, 18. prosinca2009. godine Vijeće francuskog nogometnog saveza produžilo je ekskluzivnost Ugovora s kanalom. Novi Ugovor omogućava ekskluzivni prijenos svih utakmica reprezentacije (domaćih, gostujućih i prijateljskih) za sljedeće četiri godine, počevši od kolovoza2010. pa sve do kraja lipnja2014. godine. TF1 će također imati i produžena prava koja se prvenstveno odnose na Internet, a također mogu puštati i snimke reprezentacije u svom tjednom programu, Téléfoot.[13] Nogometni savez Francuske će za ovo dobivati 45 milijuna Eura po sezoni što je za 10 milijuna Eura manje nego što su primili za prethodni Ugovor koji je potpisan 2006. godine (55 milijuna Eura).[14]
Dresovi
Francuska nogometna reprezentacija igra u dresovima kombiniranima od tri boje: plava, bijela i crvena. Te boje dolaze, naravno, od službene francuske zastave poznate pod imenom trobojna zastava (drapeau tricolore). Još od prve službene međunarodne nogometne utakmice protiv Belgije1904. godine, Francuska je nastupala u dresovima s navedenim bojama. Od osnivanja reprezentacije, Francuska je u većini slučajeva nosila bijele majice, plave hlačice i crvene sokne u domaćim utakmicama dok je na gostujućim nastupala u kompletno bijelim dresovima ili crvenim majicama, plavim hlačicama i plavim soknama. U razdoblju od 1909. do 1914. godine, reprezentativci Francuske nosili su bijele majice s plavim prugama, bijele hlačice i crvene sokne. Na Svjetskom prvenstvu 1978. godine u utakmici protiv Mađarske u Mar del Plati, oba tima pojavila su se na stadionu u bijelim dresovima pa su reprezentativci Francuske bili primorani presvući dresove, posudivši zeleno-bijele od nogometnog kluba Atlético Kimberley.[15]
Počevši od 1972. godine, Francuska je postigla dogovor s njemačkom tvrtkom Adidas koji je postao službeni sponzor reprezentacije i glavni opskrbljivač dresovima. Tijekom sljedećih 38 godina njih dvoje će razviti pravo partnerstvo, a Francuska će u Adidasovim dresovima osvojiti Europska prvenstva1984. i 2000., te Svjetsko prvenstvo 1998. godine.22. veljače2008. godine Francuski nogometni savez službeno je objavio da prekidaju partnerstvo s Adidasom i da potpisuju Ugovor s američkim proizvođačem sportske opreme Nikeom, počevši od 1. siječnja2011. godine. Zbog potpisanog dogovora u vrijednosti od 320 milijuna Eura na razdoblje od sedam godina (2011. – 2018.) francuski nogometni dres plave boje postao je najskuplji u povijesti nogometa.[16][17]
Dresovi reprezentacije kroz povijest
Svjetsko prvenstvo 1958.
Svjetsko prvenstvo 1962.
Svjetsko prvenstvo 1978.
Svjetsko prvenstvo 1978.
Europsko prvenstvo 1984.
Europsko prvenstvo 1992.
Svjetsko prvenstvo 1998. (domaći)
Svjetsko prvenstvo 1998. (gostujući)
Europsko prvenstvo 2000.
Svjetsko prvenstvo 2002.
Svjetsko prvenstvo 2006.
Europsko prvenstvo 2008.
(2008. - 2009.)
Svjetsko prvenstvo 2010.
Europsko prvenstvo 2012.
2013. (gostujući)
Svjetsko prvenstvo 2014.
Nadimak
Nogometna reprezentacija Francuske često nosi nadimak Plavci (Les Bleus) od strane medija i navijača. Taj naziv u čestoj je upotrebi za sve francuske sportaše i reprezentacije zbog plavih boja koje uglavnom dominiraju njihovim dresovima. Tim često zovu i Trikolori (Tricolores) zbog toga što upotrebljavaju tri francuske nacionalne boje: crvenu, plavu i bijelu. Tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, Francuska je dobila nadimak europski Brazil zbog sličnosti u igri (Magični kvadrat) kojeg je utanačio Michel Platini. Pod vodstvom izbornika Michela Hidalga, francuska nogometna vrsta prikazivala je inspirirajući, elegantan, vješt i tehnički vrlo ofenzivan stil nogometa koji se vrlo često uspoređivao s njihovim suparnicima iz Južne Amerike.[18]
Tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća reprezentacija je bila pravi primjer modernog multietnicizma.[19] Nakon što su 1998. godine osvojili Svjetsko nogometno prvenstvo, tim je prozvan pravom inspiracijom u širenju ponosa i optimizma "francuskog modela" socijalne integracije.[20] Od sveukupno 23 reprezentativca, tim se sastojao od igrača koji svoje rodne korijene vuku iz Armenije, Alžira, Argentine, Gane, Senegala, Italije, Portugala, Španjolske, a predvodnik kompletnog sastava bio je Zinédine Zidane koji je, doduše, rođen u Marseilleu, ali kojem su roditelji imigranti iz Alžira.
Ipak, rasno mješovita reprezentacija ponekad je uzrokovala i kontroverze. Posljednjih godina kritike krajnje desnice francuske politike sve su jače, a njihov argument stoji u činjenici što za reprezentaciju igra sve manje bijelaca. Vodeći političar Jean-Marie Le Pen protestirao je 1998. godine da reprezentacija koja je osvojila tadašnje prvenstvo nije bila dovoljno "Francuska". 2002. godine pod vodstvom Marcela Desaillyja (rođenog u Gani) kompletna reprezentacija u javnosti je iznijela svoje negativno mišljenje o predsjedničkoj kandidaturi Le Pena i pozvala publiku da vrati Predsjednika Jacquesa Chiraca u ured. 2006. godine Le Pen je nastavio sa svojim kritikama usmjerenim ovaj put prema izborniku Raymondu Domenechu kojem je spočitavao da reprezentacija ima previše tamnoputih igrača.[21]2005. godine francuski filozof Alain Finkielkraut uzrokovao je kontroverzu sa svojim napisima u izraelskim novinama Haaretz da je, unatoč svom sloganu "francuska reprezentacija zapravo crna-crna-crna" te također nadodao da se "s Francuskom sprdaju po cijeloj Europi upravo zbog toga". Kasnije se ispričao za svoje komentare, naglasivši da mu namjera nije bila da ikoga uvrijedi.[22]
Incident između Zidanea i Materazzija u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva 2006. godine kao i njegove posljedice poslužile su kao simbol za predmet debate u vezi borbe Europe za integracijom svojih imigranata. Iako su oba igrača izjavila da u njihovoj svađi nije bilo vrijeđanja na rasnoj osnovi, međunarodni mediji su danima spekulirali o tome da je Materazzijeva provokacija uzrokovana upravo rasnom osnovom, ističući kako talijanska nogometna vrsta nema etničkih manjina poput francuske.[23][24][25]
Utjecaj reprezentacije na francuske pokušaje za integracijom svojih manjina i pomirdbom sa svojom kolonijalističkom prošlošću nije uvijek bio uspješan. 2001. godine Francuska je igrala prijateljsku utakmicu na Stade de France, na kojem su 1998. godine osvojili svoj prvi naslov prvaka svijeta, protiv Alžira. Bio je to njihov prvi susret sa svojom bivšom kolonijom s kojom su ratovali između 1954. i 1962. godine koji se na kraju pokazao kontroverznim. Tijekom pjevanja francuske nacionalne himne, La Marseillaise, navijači iz Alžira su zviždali, a nakon što su Francuzi postigli pogodak kojim je rezultat na semaforu pokazao 4:1, navijači su upali u teren. Utakmica je morala biti prekinuta i nikada nakon toga nije nastavljena.
Dana 28. travnja2011. godine francuska Internet stranica Mediapart objavila je priču u kojoj je Francuski nogometni savez navodno tajno pokušao odrediti sistem kojim bi limitirao broj igrača s dvojnim državljanstvom u svojim nogometnim akademijama. Citirajući neimenovanog starijeg člana Saveza, u članku je također istaknuto da će organizacija ograničiti broj igrača koji nisu bijelci na 30% u svojim nogometnim akademijama za 12 i 13-godišnjake.[26] Savez je nakon toga brzo odgovorio sa svojom službenom objavom za medije istaknuvši da "nitko od njihovih članova nije odobrio ili čak razmišljao o navedenoj temi."[27] Savez je također najavio da je odobrio službenu i punu istragu i kao posljedica suspendirao tehničkog direktora Françoisa Blaquarta.[28]
Dana 29. travnja izbornik francuske nogometne reprezentacije Laurent Blanc za kojeg se u članku tvrdilo da se slaže s uvođenjem navedenog sistema održao je osobnu konferenciju za novinare u l'Hôtel Le Régent u Bordeauxu tijekom koje je negirao svoje sudjelovanje u procesu odlučivanja, te istaknuo "da nikad nije čuo za takav projekt".[29] Sljedećeg dana nakon što je Internet stranica Mediapart objavila da ima audio snimku sastanka koji je održan u studenom2010. godine, Blanc je napisao izjavu na službenoj stranici Saveza u kojoj se ispričava za uvredljive komentare koje je dao tijekom sastanka te također istaknuo da nije bio ispravno citiran i negirao je da je rasist: "Ne povlačim ono što sam rekao jučer. Priznajem da su neki termini koje sam koristio na sastanku mogli biti dvosmisleni, izvučeni iz konteksta i, u mojem slučaju, sigurno sam povrijedio nečije osjećaje pa se zbog toga ispričavam. Ali nikako nisam rasist i protiv sam svakog oblika bilo kakve diskriminacije."[30]
Bivši francuski reprezentativac Lilian Thuram o optužbama je rekao: "U početku sam mislio da je sve to šala. Toliko sam iznenađen da ne znam što bih rekao", dok je Patrick Vieira izjavio da su Blancovi komentari izrečeni tijekom sastanka "ozbiljni i skandalozni". Francuska vlada također je dala svoje vlastito mišljenje o cijeloj stvari. Predsjednik Nicolas Sarkozy je izjavio: "Snažno se protivim bilo kakvom obliku uvođenja takvog sistema" te nadodao: "Uvođenje takve vrste sistema bio bi kraj ove Republike". Ministar sporta Chantal Jouanno složio se s Predsjednikovim izjavama te također zahtijevao od Saveza da "istraži" cijeli slučaj.[31] U Blancovu obranu stalo je nekoliko bivših igrača, ponajprije njegovi kolege iz reprezentacije s kojima je osvojio prvenstvo 1998. godine Christophe Dugarry, Bixente Lizarazu, Didier Deschamps, Zinedine Zidane, Marcel Desailly i Emmanuel Petit, trenutni igrači kao i trenutni kapetan Alou Diarra.[32][33][34][35][36]9. svibnja Blanc je dao službeno svjedočenje u vezi s navedenim optužbama. Sljedećeg dana Savez ga je proglasio nedužnim.
Trenersko osoblje
Didier Deschamps - trenutačni izbornik Francuske nogometne reprezentacije.
Thierry Henry - najbolji strijelac Francuske nogometne reprezentacije do danas s 51 postignutim pogotkom.Aimé Jacquet - izbornik Francuske nogometne reprezentacije u razdoblju od 1993. do 1998. godine pod čijim vodstvom je Francuska osvojila svoj prvi naslov svjetskih nogometnih prvaka.
↑Communiqué de la FFF. French Football Federation. France Football Federation. 20. lipnja 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. kolovoza 2012. Pristupljeno 21. lipnja 2010.
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
