Energetska politika

Energetska politika

Energetska politika (engl. Energy policy) predstavlja način na koji određeni subjekt (često državni) odlučuje baviti se pitanjima vezanim uz energetski razvoj, uključujući proizvodnju, raspodjelu i potrošnju energije. Obilježja energetske politike mogu uključivati donošenje zakonskih propisa, međunarodne ugovore, poticaje za ulaganja, smjernice za očuvanje energije, oporezivanje i druge tehnike javne politike.

Europski parlament u Bruxellesu

Nacionalna energetska politika

Mjere koje se koriste za kreiranje energetske politike

Nacionalna energetska politika sastoji se od skupa mjera koje uključuju zakone neke zemlje, sporazume i agencijske direktive. Energetska politika suverene nacije može uključivati jednu ili više sljedećih mjera:

• iskaz nacionalne politike o energetskom planiranju, izvorima energije, prijenosu i iskorištavanju energije
• zakonske propise o komercijalnim aktivnostima vezanim uz energiju (trgovina, transport, skladištenje, itd.)
• zakonske propise vezane uz uporabu energije, kao što su standardi učinkovitosti, emisijski standardi
• smjernice prema imovini i organizacijama energetskog sektora koje su u državnom vlasništvu
• aktivno sudjelovanje, koordiniranje i poticanje istraživanja fosilnih goriva te ostalih istraživačko-razvojnih aktivnosti vezanih uz energiju
• porezne politke vezane uz energetske proizvode i usluge (porezi, potpore,...)
• energetska sigurnost i mjere međunarodne politike, kao što su:

• međunarodni sporazumi i savezi u energetskom sektoru,
• opći međunarodni trgovinski sporazumi,
• posebni odnosi sa zemljama bogatima energijom, uključujući vojnu prisutnost i/ili dominaciju.

Često je glavno pitanje energetske politike rizik neusklađenosti ponude i potražnje (vidi: energetska kriza). Današnje energetske politike se također bave pitanjima zaštite okoliša. Neke države utvrđuju jasnu i nedvosmislenu energetsku politiku, dok neke druge ne, no bez obzira na to, svaka država primjenjuje neku vrstu energetske politike. Vladina ili međuvladina tijela mogu koristiti ekonomsko i energetsko modeliranje kao savjetodavne ili analitičke instrumente.

Čimbenici unutar energetske politike

Postoji niz elemenata koji su sadržani u nacionalnoj energetskoj politici, neovisno o tome kojom se od gore navedenih mjera došlo do konačne politike. Glavni elementi svojstveni energetskoj politici su, kako slijedi:

• Kolika je sigurnost dobave energije neke zemlje
• Od kuda proizlaze budući izvori energije
• Kako će se trošiti energija u budućnosti (npr. među sektorima)
• Koji su ciljevi buduće energetske intenzivnosti, omjera potrošene energije u odnosu na bruto domaći proizvod (BDP)
• Koji su ekološki faktori prihvatljivi i predviđeni
• Koji oblik „prenosive energije“ je predviđen (npr. izvori goriva za motorna vozila)
• Na koji će se način poticati energetski učinkoviti uređaji i vozila (npr. hibridni automobili, kućanski aparati)
• Kako nacionalna politika može utjecati na djelovanje pokrajina, država i općina
• Koji su specifični mehanizmi (npr. porezi, poticaji, standardi proizvodnje) uspostavljeni kako bi se mogla provesti cjelokupna politika

Energetska politika na razini pokrajine ili općine

Utjecajni subjekti, poput općinskih ili regionalnih vlasti i energetske industrije, će također primjenjivati svoju politiku. Mjere politike koje su dostupne ovim subjektima su manjeg opsega u smislu suverenosti, ali mogu biti jednako važne kao i nacionalne mjere. Štoviše, postoje određene aktivnosti bitne za energetsku politiku koje se, realno gledano, ne mogu primijeniti na nacionalnoj razini, kao što je praćenje praksi očuvanja energije u procesima izgradnje, a što se uobičajeno kontrolira kroz državno-regionalne ili općinske pravilnike o građenju (iako mogu postojati i temeljni federalni zakonski propisi).

Europa

Europska unija

Zastava Europske unije

Europska unija mora riješiti važne izazove, kao što su klimatske promjene, sve veća ovisnost o uvozu i sve veća koncentracija rezervi sirovina (ugljikovodici, ugljen), koje dovode do neprekidnog rasta energetskih troškova. Na sastanku Europskog vijeća održanom 8. i 9. ožujka 2007. godine izložen je Akcijski plan za Energetsku politiku za Europu (EPE) za razdoblje od 2007. – 2009. godine u kojem je cilj ograničavanje povećanja globalnog temperaturnog prosjeka na najviše 2° C iznad predindustrijskih razina, kako je predviđeno Protokolom iz Kyota. U svrhu ostvarivanja tog cilja EPE ce težiti:

• većoj sigurnosti opskrbe;
• osiguranju konkurentnosti europskih gospodarstava i dostupnosti pristupačne energije;
• promicanju održivosti okoliša i borbi protiv klimatskih promjena.

Među najbitnijim aktivnostima iz Akcijskog plana treba naglasiti one vezane uz energetsku učinkovitost i obnovljive izvore. ^[1] Porast energetske učinkovitosti i korištenje obnovljivih izvora povećat će sigurnost opskrbe energijom uzrokujući pad predviđene potrošnje, održavajući cijene stabilnima (veća dostupnost i manja potražnja) i smanjujući emisije stakleničkih plinova., Po tom pitanju EPE-a je postavila ove ciljeve:

• povećati energetsku učinkovitost u EU u cilju ostvarivanja 20% manje potrošnje energije u EU u usporedbi s predvidanjima za 2020.
• ostvariti obvezujući cilj od 20% udjela obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji energije u EU do 2020. godine;
• obvezujući cilj od najmanje 10% udjela bioloških goriva u ukupnoj potrošnji benzinskih i dizelskih goriva za prijevoz u EU, koji sve države članice moraju ostvariti

do 2020. godine.

Strateški dokumenti koji govore o tome:

1. Protokol iz Kyota
2. Zelena knjiga o energetskoj učinkovitosti
3. Energetska politika za Europu

Republika Hrvatska

Kako je Republika Hrvatska postala zemlja-kandidat za punopravno članstvo u Europskoj uniji, prilagodila je svoju Strategiju ciljevima EU. Prema Nacrtu zelene knjige objavljenom u listopadu 2008.godine^[2]Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske slijedi tri temeljna energetska cilja:

• Sigurnost opskrbe energijom
• Konkurentnost energetskog sustava
• Održivost energetskog razvoja

U Nacrtu, u kojemu je isplaniran energetski razvoj do 2020. godine (s pogledom do 2030.) se ističe da Hrvatska prepoznaje svoj povoljan geopolitički položaj i tranzitni potencijal, te da će imati aktivnu ulogu u regionalnom energetskom sektoru. Zbog toga se treba pozicionirati kao:

• tranzitna zemlja za dobavne pravce nafte i prirodnog plina(što uvelike utječe na sigurnost dobave)
• energijsko čvorište za opskrbu Europe ukapljenim prirodnim plinom(LNG)
• zemlja s jakim prijenosnim kapacitetima za električnu energiju
• zemlja izvoznik električne energije i
• lider u poticanju energetske učinkovitosti u regiji

Vezano uz klimatske promjene i pitanja zaštite okoliša, glavni izazov je razvoj gospodarstva sa smanjenom emisijom ugljikovog dioksida. Težit će se učinkovitijem korištenju energije, korištenju obnovljivih izvora energije, većoj uporabi neutralnih goriva, i sl. te razvoju i primjeni tehnologije izdvajanja i spremanja CO₂ (CCS).

Izvori

1. [1]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. kolovoza 2011. (Wayback Machine)Energetska politika
2. [2]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. siječnja 2012. (Wayback Machine)Prilagodba i nadogradnja strategije energetskog razvoja RH

Vanjske poveznice

• Protokol iz Kyota  Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. veljače 2018. (Wayback Machine) (engl.)
• Zelena knjiga o energetskoj učinkovitosti (engl.)
• Energetska politika za Europu(engl.)

Poveznice

• obnovljivi izvori energije
• sigurnost dobave energije
• zaštita okoliša