Dragutin Rafaj zvani Rok (Budišćina, pokraj Zlatara, 29. ožujka 1920. - Zabok, 2000.), bio je sudionik narodnooslobodilačke borbe, djelatnik Ozne i dužnosnik Udbe, visoki partijski i politički dužnosnik , te sudac Ustavnog suda SR Hrvatske.
Djetinjstvo i mladost
Rođen je u mjestu Budišćina, pokraj Zlatara, 29. ožujka 1920., u obitelji Gabrijela i Ane Rafaj. Otac mu je bio odvjetnik, a majka financijska službenica, te su u doba Kraljevine Jugoslavije pripadali dobrostojećoj građanskoj obitelji.
Drugi svjetski rat
Kao mladić, Rafaj je 1940., ponesen revolucionarnim idejama ilegalnog komunističkog pokreta, postao članom KPJ.
Nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata, okupacijom Jugoslavije i uspostavom NDH, priključuje se odmah po ustanku narodnooslobodilačkoj borbi, te sudjeluje na bojištima u sjevernozapadnoj i središnjoj Hrvatskoj. Nakon osnutka Ozne, 1944., imenovan je njezinim djelatnikom, te je kraj rata, u svibnju 1945., dočekao u službi kapetana III. odsjeka Ozne Desetog zagrebačkog korpusa, u sastavu Treće JA. Upravo za to razdoblje vezuju se kontroverze, naime sumnjičilo ga se, da je kao djelatnik Ozne, nakon ulaska jedinica u Zagreb, tijekom svibnja i lipnja 1945., sudjelovao u odvođenju i ubijanju bolesnika i ranjenika, mahom pripadnika poražene njemačke vojake, i dr. vojski, te vojske NDH, koji su odvedeni i ubijani u jami Jazovka, pokraj Sošica, na Žumberku.
Karijera u socijalističkoj Jugoslaviji
Nakon završetka rata, od 1945. do 1946., bio je načelnik II.odsjeka Ozne za Varaždin i član Okružnog komiteta KPH Varaždin, da bi potom, od 1946. do 1950. radio u Udbi. U tom razdoblju završava pravni studij na beogradskom Sveučilištu, da bi nakon reorganizacije resora sigurnosnih i obavještajnih službi u socijalističkoj Jugoslaviji, kao školovani kadar bio dodijeljen saveznom Ministarstvu vanjskih poslova, u novoformirani SID, kao zamjenik načelnika diplomatske obavještajne službe, gdje ostaje do 1968., kada je imenovan direktorom Saveznog zavoda za međunarodnu tehničku kulturu, u Beogradu.
Nakon tog razdoblja, imenovan je na dužnost predsjednika Društveno - političkog vijeća Sabora SR Hrvatske, da bi od 1978. do 1990., bio sudac Ustavnog suda SRH, a od 1984. do odlaska u mirovinu, 1990., bio je na dužnosti predsjednika Ustavnog suda SRH.
Odlazak iz društvenog života i smrt
Umro je u Zaboku, 2000., u osamdesetoj godini života.
Izvori
- Stopar Vlado, Hrvatsko Zagorje u narodnooslobodilačkoj borbi, Epoha, Zagreb, 1959.
- Despot Zvonimir, Komunistički zločini - Manolića, Boljkovca i Bulata terete za masakriranja i ubojstva civila, 11. veljače 2011., Večernji list (elektroničko izdanje)
