Rođen u Valpovu 13. siječnja 1856. godine. U Osijeku pohađao gimnaziju. Pravo je završio u Beču. U Osijeku je odvjetnik od 1886. godine. Uskoro napreduje u lokalnoj, potom na državnoj politici. U Osijeku je bio gradski zastupnik i podnačelnik, u dva navrata, 1886–92. i 1906–10. Na prijelazu 19. u 20. stoljeće vodio je oporbu u Osijeku. Bio je blizak stavovima biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Neovisne narodne stranke, a 1910. godine obnašao je dužnost predsjednika Sabora.[2] Za zastupnika u Saboru biran je 1899. i 1910. godine.[1] Odigrao ulogu kao posrednik pri uređivanju odnosa između Hrvatsko-srpske koalicije i bana Nikole Tomašića.[1]
Pridonio kulturnom razvitku Osijeka. Obol je dao i u medijskom prostoru. Osnovao je list Narodna obrana. Za hrvatsko je kazalište zaslužan kao suosnivač Kazališnog društva, a hrvatskoj književnosti pomogao je osnivanjem Kluba hrvatskih književnika i umjetnika.[1] Napisao je djelo Zadruga za regulaciju Karašice i Vučice, koje je tiskano u Zagrebu, Tisak Dioničke tiskare, 1899. godine.[3]
Njegova obiteljska vila danas je Galerija likovnih umjetnosti. Na njoj se nalazi spomen-ploča Dragutinu Neumanu.[4]
Umro je u Zagrebu 11. travnja 1911.g. Pokopan je na Gornjogradskom groblju sv. Ane, među Osječanima većinom nazivanim Aninim grobljem.[5]
Zaslužan za mnoga gradska zdanja u Osijeku. Pokopan je nedaleko od druge dvojice osječkih gradonačelnika, Vjekoslava Hengla i Vladimira Malina. Nadgrobni spomenik je u stilu grčkih hramova, a nalazi se blizu rimokatoličke grobljanske crkve.[4]
↑Glas Slavonije Vesna Latinović: Na Aninom groblju pokopani su brojni znameniti Osječani - Hengl, Waldinger, Neuman..., 28. srpnja 2015. (pristupljeno 13. prosinca 2015.)
