Dobrovoljački korpus Srba, Hrvata i Slovenaca

Austrougarski ratni zarobljenici u Rusiji, Karelija, 1915.

Jugoslavenski odbor želio je steći legitimitet među silama Antante, no kako je izborni legitimitet imao hrvatski Sabor, pokušao je pošto-poto stvoriti svoju vojnu postrojbu, Jugoslavensku legiju.^[1] Bila je bitna i kao protuteža srpskoj strani u pregovorima, više kao politički potez, nešto slično čehoslovačkoj legiji.^[1] U Jugoslavensku legiju su se trebali uključili južnoslavenski iseljenici-dobrovoljci i zarobljeni domobrani.^[1]

Mobiliziranje u SAD

Don Niko Gršković pridonio je tome da se Hrvati iz SAD jave u dragovoljce koji će se boriti na Solunskom bojištu. U SAD-u su vođe jugoslavenskog pokreta bili sasvim svjesni da ako ne budu znatnije sudjelovali Hrvati i Slovenci, ne će biti ništa od velikog broja dobrovoljaca, jer od oko 700.000 jugoslavenskih iseljenika Srba i Crnogoraca je bilo jedva 100.000. Zbog toga se raščlanjivalo i pokušavalo riješiti sva pitanja koja su bila uzrokom slaba odaziva Hrvata i Slovenaca u dobrovoljce. 8. lipnja 1917. pozvao je Niko Gršković članove Hrvatskog saveza u dobrovoljce. Potkraj istog mjeseca Srpska narodna obrana u priopćenju kaže da joj je najvažnija zadaća upućivanje dobrovoljaca i u tome je istaknula Hrvata i njihovo odlaženje u dobrovoljce. Američki je tisak sa simpatijom pratio tu akciju, a američka Vlada podupirala takve vanjske manifestacije odlaska u dragovoljce jer je to davalo primjer američkoj omladini. Istovremeno su Amerikanci osjećali bojazan da ako svi narodi doseljenika u SAD otiđu u vojske matičnih država, američka će vojska ostati bez radne snage i svoje vojske. Milan Marjanović je kao član i izaslanik Jugoslavenskog Odbora u Londonu i kao starješina Jugoslavenskog Sokolskog Saveza u Americi uputio proglas hrvatskim iseljenicima u kojemu spominje potrebu hrvatske demonstracije snage, jer predsjednik Wilson spominje i Hrvate kao narod koji neće Austro-Ugarsku, da Mađarska se upinje da Hrvatska ostane pod njima, Italija tvrdi da je Istra i Dalmacija talijanska, dok Srbija se bori s jadnim ostatcima svoje vojske, te da "Hrvati trebaju dobro znati da njihov put u Hrvatsku, u Dalmaciju i u Istru vodi samo preko Soluna. Zato srpska vojska treba postati i hrvatska. Hrvati trebaju osloboditi Hrvatsku. Krajnje je vrijeme da i Hrvati sastave vojsku dobrovoljaca, za koju treba čitav svijet znati da je hrvatska". Prvo je krenula četa iz sokolske organizacije, a zatim i druge (vidi Vidovdanska četa, Zrinjska četa). Dragovoljačke su postrojbe putovale za Bizertu preko Londona i Pariza. Odaziv Hrvata i Slovenaca ipak nije bio kao očekivan, jer premda u SAD jugoslavenska ideja nikad nije bila predstavljena kao negacija hrvatstva, srpstva i slovenstva, nego kao osnova za stvaranje federativne Jugoslavije, mnoštvo je Hrvata i Slovenaca sumnjalo da je iza svega toga krije plan za Veliku Srbiju, teza koju su podupirale utjecajne skupine hrvatskih i slovenskih svećenika te Narodni list, najraširenije hrvatske novine.^[2][3][4]

Solunsko bojište

Od druge polovice 1915., incijativom Jugoslavenskog odbora, hrvatski domobrani su bili novačeni iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi tvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Takva incijativa nije se sviđala Nikoli Pašiću, jer je u tim nastojanjima vidio pokušaj Jugoslavenskog odbora da stvori vlastitu oružanu silu.^[5] Zbog toga je želio da postrojba nosi naziv Srpski dobrovoljački korpus, umjesto Jugoslavenski korpus ili Jugoslavenska legija, kako je Jugoslavenski odbor želio.^[5] Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na frontu pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici.^[1]

Južnoslavenska ideja pustila je do Prvoga svjetskog rata duboko korijenje među hrvatskim iseljeništvom, osobito u Južnoj Americi. Na vijest o ratu oni spontano reagiraju okupljanjem, da bi se ubrzo našli pod patronatom Jugoslavenskog odbora. (Vezu je uspostavio Odborov član Miće Mičić, organizirali su ih predstavnici Omladine Milostislav Bartulica i Ljubo Leontić.) Iseljeništvo je Odboru bilo važno zbog ovih razloga: davalo mu je legitimitet koji nije mogao dobiti iz domovine; pokrivalo rashode dajući mu je kakvu-takvu slobodu u političkoj akciji u odnosu prema srpskoj vladi (koja ga je inače nastojala svesti na svoje tijelo za promidžbu); bilo je osnova za regrutiranje zamišljene Jugoslavenske legije na solunskom bojištu. Od svega toga jedini stvaran učinak bila je materijalna potpora. Unatoč legitimitetu koji su mu davali iseljenici, Odbor nije bio priznat od Antante kao predstavnik južnih Slavena Monarhije, a hrvatski iseljenici se uglavnom nisu pojavili na solunskom bojištu.^[1]

Na problemu dragovoljaca možda se najzornije odražavala bit sukoba između Jugoslavenskog odbora i srbijanske vlade. Odbor je na njih gledao u prvom redu kao na politički, a Vlada kao na vojni čimbenik. Shodno tomu prema Odborovoj koncepciji oni su trebali nastupiti kao zasebna Jugoslavenska legija koja bi nakon proboja solunskog bojišta (simbolično) oslobađala austrijske južne Slavene, a Pašić je inzistirao na njima kao efektivnoj pomoći, zbog čega su trebali biti raspršeni po srpskoj vojsci. Kad nije uspio u svom naumu, Trumbić je spriječio odlazak dragovoljaca iz Južne Amerike (nad kojima je imao kontrolu) dok su iz Sjeverne Amerike u Solun otišli pretežito srpski doseljenici iz Austro-Ugarske.^[1]

Istočno bojište

Južnoslavenski dobrovoljci na strani Antante, 1917.

Časnici Dobrovoljačkog korpusa Slovenaca, Hrvata i Srba u Odesi prilikom Pašićeva posjeta 1916.

Problem s dragovoljcima još je drastičnije iskazan u Europi. Ondje su se regrutirali uglavnom iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom). Okupljeni u Odesi (na Crnome moru), Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim imenom i insignijama, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je masakr 13 dragovoljaca u listopadu 1916. godine u Odesi.^[1] Dovoljni sami sebi, Srbi ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«.^[1] Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju. O tome je Miroslav Krleža pisao:

»U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici, i samo 23. oktobra 1916. ustrijeljeno je trinaest Hrvata na Kulikovu polju.^[1]«

(Miroslav Krleža)

Kompromisno je u travnju 1917. postrojba nazvana Dobrovoljački korpus Srba, Hrvata i Slovenaca.^[5] Zapovjednici su bili mahom Srbi, poslani od Pašića, a u postrojbu je ušao mali broj Hrvata i Slovenaca, koji su bili izloženi pritiscima i fizičkom zlostavljanju.^[5] O tome je u Saboru 6. srpnja 1918. govorio saborski zastupnik Čiste stranke prava Aleksandar Horvat:

 »(...) Đuro Dumbović mi je ispričao da su ga na najzvjerskiji način mučili i isprebijali oni Srbi koji su ušli u Prvu dobrovoljačku diviziju u Odesi. Mnogi Hrvati spasili su svoj život rekavši da su Mađari ili Švabe; takve bi dvaput udarili u rebra i odbacili na stranu, ali jao njima ako bi se poslije doznalo da su Hrvati, tad bi platili svojim životom. Ivan Jambrek iz Radoboja bio je siljen da se proglasi Srbinom, a kad je odbio, dobio je 25 batina i ostao bez svijesti ležati nekoliko sati. Andrija Varga iz Zlatara, Antun Hleb i Franjo Drvar pričaju prave strahote o tim zlostavama. Kad sve nije pomoglo, onda su ih onako izubijane otjerali Srbi u jedno selo kraj Odese. Bilo ih je nekoliko stotina. Ovdje su ih pozatvarali po podrumima, natrpavši ih u uske prostorije, u kojima bi jedva 20 ljudi imali mjesto, po stotinu. Na to su kipću vodu polijevali po gredama, da na taj način ljude kazne i ubiju. (...) Nažalost u jednom podrumu stotinu ljudi se je podušilo, dok su drugi s teškim opeklinama izvučeni... Lovro Gabrek iz Jalžabeta, vojnik 16. pješačke pukovnije, bio je grozno mučen; nakon što su ga izmrcvarili i izbatinali te s kundakom obradili sa svih strana, čupali su mu brkove! (...) Sve ovo se zbivalo, propovijeda on, uz asistenciju srpskih oficira i naših iz hrvatskih krajeva koji su prebjegli i stupili u tu Jugoslavensku legiju...^[6]«

(Aleksandar Horvat, Hrvatski Sabor, 6. srpnja 1918.)

Veljačka revolucija u Rusiji uzdrmala je temelje korpusa.^[5] Od travnja 1917. počelo je njegovo osipanje te su se mnogi priključili ruskim trupama i u jesen 1918. vratili kući.^[5]

Izvori

1. Matica hrvatska, HR, 2/IV Ljubomir Antić: Prvi svjetski rat i Hrvati
2. Veliki utisak kretanja naših ustaša u Londonu i Parizu, Hrvatski svijet, 1917.
3. Ivan Čizmić: Dobrovoljački pokret jugoslavenskih iseljenika u SAD 1914-18.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. kolovoza 2016. (Wayback Machine), Historijski zbornik broj 23-24, 1970., str. 32-35
4. Naša izjava 1916. – Izjava skupine hrvatskih i slovenskih svećenika u Americi
5. Goran Miljan, Ivica Miškulin: Povijest 4, udžbenik povijesti za 4. razred gimnazije, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-12-1096-6
6. Bogdan Krizman: Hrvatska u Prvom svjetskom ratu – Hrvatsko-srpski politički odnosi, 1989. ISBN 86-343-0243-1

 

Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.