Buzetski, buzetsko-gornjomiranski ili gornjomiranski je dijalekt čakavskoga narječja koji se prostire u sjevernom dijelu Istre, oko Buzeta.[1]
Dijalekt predstavlja prijelaz čakavskoga narječja prema slovenskim dijalektima što mu daje prividne čakavsko kajkavske dijalektološke osobine.
Zbog tih prijelaznih kajkavskih značajki koje zapravo predstavljaju prijelaznu crtu između čakavskih i slovenskih dijalekata neki slabije upućeni jezikoslovci mislili su da je on izdvojeni dio kajkavskoga narječja emigrirao s prostora Gorskoga kotara, a u prošlosti ga je zabludom npr. Fran Ramovš smatrao rubnim slovenskim dijalektom.
Iako je njegova podloga nedvojbeno čakavska i ne može se izdvojiti iz čakavskoga narječja ipak postoje neke odlike koje ga individualiziraju od ostatka dijalekata čakavskoga narječja a to su u razvoju suglasnika:[2][3]
Sustav naglasaka odstupa od općečakavskog, jer su npr. izgubljene razlike između kratkih i dugih naglašenih samoglasnika.[4]
Izdvaja ga i to što se ovom dijalektu umjesto ča u osnovnom obliku upotrebljava kaj, ali se izvedenice ča i dalje upotrebljavju uz prijedloge (npr. zač, poč, neč).[1] Refleks jata je zatvoreno e (kao u kajkavskima) u naglašenim i y ("fućkajuće i") u nenaglašenim slogovima.
U podjeli čakavskog narječja na jugoistočne i sjeverozapadne govore, buzetski dijalekt pripada u sjeverozapadne.[4]
O buzetskom dijalektu je objavljena monografija Nataše VivodeBuzetski govori (Annales, Kopar 2005.).[5]
Dijalekt se može podijeliti na dva poddijalekta, manji južni (jugoistočni) koji pokazuje veće točke prijelaza prema sjevernočakavskim, i veći ostatak koji ih ne pokazuje toliko.
↑Dalibor Brozović, Čakavsko narječje, u separatu: Dalibor Brozović, Pavle Ivić, Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, s predgovorom Radoslava Katičića, Jugoslavenski leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1988., ISBN86-7053-014-7, 119 str. + XI, (NSK)
↑Dalibor Brozović, Čakavsko narječje., u članku: Dalibor Brozović, Pavle Ivić, Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski., u enciklopediji: Jakov Sirotković, gl. ur., Enciklopedija Jugoslavije, 2. izd., 6. sv. : Jap – Kat, Jugoslavenski leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, Zagreb, 1990., ISBN86-7053-024-4, (NSK), str. 48. – 94., cit. sa str. 78. – 83.