Danas su dijelom Baje ove četvrti: Fancaga (Vancaga, Ručka), Vodica, Peta, Pisak, Salaši, Jozsefváros, Belváros, Istvanmegye, Szentjanos, Kiscavoly, Livoda,[2] Rokusvaros te nekadašnja sela Pandur, Kakonj, zatim Bostani, Gredina, Vranješ, Babin dol, Vrtljac i dr. Brojni su toponimi imali hrvatske oblike do 1918., a poslije su pomađareni.[3][4][5][6][7] Istočno, izvan grada nalazi se naselje Popovica koje upravno pripada Baji.[8]
Delegat Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj za Baju ulazi kao predstavnik Bačke. U sastavu od ožujka 2007. je to Joso Ostrogonac.[9] 2011. je predsjednica hrvatske državne samouprave Angela Šokac Marković.
Školovanje na hrvatskom jeziku za hrvatsku manjinu je organizirano kao i u Aljmašu, Dušnoku, Baćinu, Bikiću i Kaćmaru, tako da se hrvatski jezik predaje kao predmet i to 4 odnosno 5 sati tjedno, i to u nižim razredima (1. – 4.).[11]
Povijest
Nije poznato kad je utemljena, ali se zna da je da je starija od Subotice, a mlađa od Bača.
Arhivski zapisi iz 1229. i 1260. spominje dušobrižnike u Baji koji su iz reda franjevaca, a podrijetlom iz Bosne i Dalmacije.[3]
Hrvati koje u spisima naziva se Dalmatincima pojavili su se u onom kraju nakon mongolskih provala, a pretpostavlja se da ih je ondje nastanio kralj Bela IV.[3] Prvotno je ondje postojala samo hrvatska župa koja je obuhvaćala Baju i okolna naselja, dok je druga hrvatska župa (opet u izvorima kao 'dalmatska') 1722. godine.
14. st. bilježi seobe iz Baje u Budim, Pečuh i Siget, a posljedica toga pojava je toponimijskih prezimena nastalih po imenu Baje "Bajac, Bajalija", obližnjeg Pandura ("Pandurac") Sentivana ("Sentivanac"), Segeta (Segetović) i Segedina (Segedinac).[3]
Raspuštanjem Vojne krajine, graničari su izgubili svoje povlastice pa su se odselili u druge krajeve južnije.[3]
1695. pronio se glas u osmanskim uspješnim pohodima, što je urodilo strahom od ponovne turske vlasti, pa se u Baju, onda najjače utvrđeni grad u Bačkoj, slio val doseljenika iz Subotice.[3]
1696. pokrenuta je franjevačka pučka škola.[3] 1699. je godine sklopljen je Karlovački mir i smireno je stanje na granici. Stabilizacija je bila kratkog roka, jer je 1703. izbio Rakoczijev ustanak i teror njegovih kuruca.[3]
1790-ih je bila važnim trgovišnim mjestom, jer su se u to vrijeme u njoj sajmovi održavali triput godišnje, a bila je najpoznatijim tržištem žita.[13] Bila je i važnim lučkim pristaništem. Prometnu je i gospodarsku ulogu gubila izgradnjom željezničke mreže po Ugarskoj, osobito kad je otvorena pruga Budimpešta – Subotica – Zemun.[3] Premještanje prometa robe pogodilo je teretni promet ove luke, a potom je i pruga Baja – Subotica dala svoj obol.[3]
1858. postala je kraljevom poveljom grad s pravom slobodne uprave u kojem se održavaju municipalne skupštine. Središnjih desetljeća 19. stoljeća glavni su društveni slojevi u Baji bili seljaštvo, koje je bilo većinsko, te manjinski trgovci, crkvena i svjetovna gospoda, dok je obrtnika bilo vrlo malo.[3] U nekoliko navrata tijekom 18. i 19. stoljeća Baja je pretrpila zbog epidemija kuge i kolere, u dvama je velikim požarima 1819. i 1840. stradalo mnoštvo domova, razne zgrade i franjevački samostan, a susjedna Vancaga 1863.[3]
Još u 18. i sve do uvođenja agresivne asimilatorske politike u 19. st., Hrvati su u Baji bili apsolutna većina, a to se promijenilo zbog snažne asimilacijske politike mađarskih vlasti i nepovoljnih međunarodnih okolnosti sredinom 19. st. i 20. st.[14] Tako je primjerice 1883. ukinuta je nastava na hrvatskom jeziku u bajskim školama.[3][15]
Kultura
Baja je poznata po svojoj ribi te se u Baji održava manifestacija Bajska fišijada.[16]
Promet
Od Baje prema ostatku Mađarske vodi željeznička prometnica.
Oslobađanjem okolnih područja od turske vlasti, Mađari se u značajnom broju naseljavaju u ovim krajevima. Do tada, Hrvati su u starim dokumentima bili zapisani kao Dalmatinci (Natio Dalmatica). Vremenom su se asimilirali u Mađare.
Dio je Hrvata otišao u Kraljevinu SHS nakon raspada Austro-Ugarske, odnosno nakon što je granica povučena u neposrednom susjedstvu. Godine 1881. Ivan Mihalović je u Baji objavio gramatiku hrvatskog jezika.[15]
Za mađarizaciju Hrvata kriva je agresivna asimilatorska politika Ugarske države koja je 1883. ukinula nastavu na hrvatskom u bajskim školama, a i ugarskih crkvenih vlasti, koje su tome pridonijeli "jer ne treba uvoditi ukinuti jezik pošto dio Bunjevaca ... razumije mađarski".[3]Mijo Mandić pokrenuo je godinu poslije list Neven.[3] Krivnju za mađarizaciju snose i vojvođanski Srbi iz onih vremena, jer su krivo poistovjećivali vjeru i naciju, pa su bunjevačke Hrvate uvrštavali među katoličke Mađare. (Živko Mandić)[3] Tih su desetljeća kao dio hrvatskih preporodnih kretanja mjesni Hrvati osnovali Obrtničku čitaonicu i Gospodarsko društvo.[3]
U Baji je izlazio hrvatski časopis i dnevnik Neven, kojeg je pokrenuo Mijo Mandić.
U Baji se održava kulturna manifestacija bajskih Hrvata koja se zove Veliko prelo bačkih Hrvata.[18] Pored te, u Baji se održava još jedna manifestacija na hrvatskom jeziku, a održava se u Gradskoj knjižnici i općeprosvjetnom središtu "Endre Ady": Hrvatska (bunjevačka) večer.[19]
↑ abcdefghijklmnopqrstuvAnte Sekulić: Hrvatski bački mjestopisi – povijest hrvatskih imena mjesta u Bačko-bodroškoj županiji, Školska knjiga, Zagreb, 1994., str. 50–51.