Abdul Medžid I. (arapski: عبد المجيد الأول) nasljeđuje svog oca Mahmuda II.1. srpnja1839. godine nekoliko dana nakon katastrofalnog turskog poraza od Egipta tijekom bitke kod Neziba. Istovremeno s tim događajem tijekom zadnjih dana života Mahmuda II. mornarica se pobunila i doplovila u Aleksandriju kako bi se pridružila snagama Egipta.
U takvoj situaciji 1839. godine sve europske velesile ponovno zahvaćene strahom od mogućeg nestanka Osmanskog carstva odlučuju vojno intervenirati. Po novozaključenom mirovnom sporazumu 1841. godine Egipat je prihvatio vratiti Turskoj sve zemlje izvan Egipta (Siriju, Palestinu i muslimanska sveta mjesta). Taj povoljni sporazum predstavlja posljednje teritorijalno širenje Turskog carstva.
Na unutrašnjopolitičkom planu nastavljaju se reforme koje se provode uz pomoć zaduživanja u inozemstvu što će rezultirati velikim problemima u budućnosti.